Krajnji cilj, nada i želja jeste spoznaja Uzvišenog Allaha. Stoga, o dervišu, obrati pažnju na riječi šejh Ibn Ataullaha, r.a.: Kada ti Uzvišeni Allah, koji daje otkrovenja i koji sve zna, otkrije neki od vidova kojim ti se On predstavlja, kao naprimjer da ti pošalje misao kojom ti aludira na Sebe, Uzvišenog, kada te spopadnu bolesti, ili kada budeš stavljen na kušnju belajima, ili kada te zadesi neimaština, da bi te takvom mišlju i aluzijom sačuvao od griješenja u onome što te je spopalo, ili u onome sa čim te iskušava, ili u onome što te je zadesilo..., ili da ti u nečemu takvom skrene pozornost na to da je to što ti se dešava pokazatelj Njegove moći, kojom ti se On predstavlja, sve to je dokaz Njegove pažnje prema tebi i pokazatelj tvoga uzdizanja kod Njega, Uzvišenog, s obzirom da se time svrstavaš u one koje On voli, zbog tvoje strpljivosti i zadovoljstva sa onim što ti On daje, pa će ono što te je spopalo, odnosno ono sa čim te iskušava, odnosno ono što te je zadesilo biti uzrok (sevep) spoznaje Uzvišenog Allaha i Njegovih svojstava, kojima ti se On predstavlja, kao što su Njegova blagost, nadmoć (moć kahrenja), milost, liječenje i dr. Navedena mudrost upućena je onome ko je budan (obazriv), onome ko nedaće (musibete) i udarce sudbine dočekuje sa spominjanjem Uzvišenog Allaha, a nije upućena onome koji se srdi kad ga nešto od toga zadesi.

Nema sumnje da takve nedaće i udarci sudbine (onome koga zadese) katkada otežavaju činjenje (dobrih) djela, pa se ona zbog toga umanjuju. Stoga šejh Ibn Ataullah i veli: nemoj pritom brinuti što činiš malo (dobrih) djela, s obzirom da Uzvišeni Allah, u kudsi-hadisu, kaže: "Kada ja svoga roba stavim na iskušenje, pa on osaburi i ne žali se na Mene onima koji ga obilaze, ja mu njegovo meso zamjenjujem boljim mesom, i njegovu krv boljom krvlju; ako ga izliječim, uz to neće imati grijeha, a ako ga usmrtim, uvodim ga u Svoju milost." Hadis navodi imami Malik u "El-Muvetta'u", od 'Ata ibn Jasira, on od Ebu Se'ida, r.a., on od Vjerovjesnika, s.a.v.s. 

(Imam) Et-Tirmizi navodi predaju od Osmana ibn Affana, r.a., on od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je Uzvišeni Gospodar (u kudsi-hadisu) rekao: "Kada Moj rob dostigne četrdeset godina, sačuvaću ga od tri vrste iskušenja: od ludila, boginja i gube; kada dostigne pedeset godina, olakšaću mu život; kada dostigne šezdeset godina, omiliću mu povratak Meni; kada dostigne sedamdeset godina, učiniću da ga zavole meleki; kada dostigne osamdeset godina, pišem mu dobra, a odbacujem loša djela; kada dostigne devedeset godina, za njega će meleki govoriti: - Allahov zatočenik na zemlji! - te će mu biti oprošteni i raniji i potonji grijesi i biće mu dopušten zagovor (za druge); kada dostigne poznu starost (preko devedeset godina), Allah će mu pisati da čini dobra djela kao što ih je činio dok je bio zdrav, a ako uradi neko loše djelo, ono mu neće biti upisivano." Ovaj hadis izričit je u tome da onaj ko dostigne poznu starost (preko devedeset godina), a to su godine neuračunljivosti, da se njemu piše kao da čini ista ona (dobra) djela koja je činio dok je bio zdrav, uz zaštitu (od posljedica eventualnih loših djela). 

Ebu Abdullah, Muhammed ibn All et-Tirmizi, r.a., navodi: "U ranijim svojim danima bolovao sam od jedne bolesti. Nakon što me je Uzvišeni Allah izliječio, u sebi sam napravio usporedbu između onoga što je Uzvišeni Allah, u navedenom periodu, planirao (priredio) sa tom mojom bolešću (s jedne) i ibadeta sekalejna (ljudi i džina) u istom tom periodu (sa druge strane), pa sam se pitao: - Da sam bio u situaciji da, u navedenom periodu, mogu birati između navedene bolesti i toga da činim ibadet vrijedan ibadetu sekalejna (svih ljudi i džina), čemu bih od toga dvoga u svome izboru naginjao? - Imajući ispravnu odlučnost i ustrajavši u čvrstom uvjerenju, stao sam na stanovištu mog nutarnjeg vida da je ono što mi je odabrao Uzvišeni Allah, a to je bolest, koju mi je On priredio, mnogo časnije, daleko opasnije i donosi veću korist (na budućem svijetu). Ono je nepomućeno, jer je Njegovo djelo. Jer, velika razlika je između toga kad te On spašava i kad ti sam sebe spašavaš! Uvidjevši to, ibadet sekalejna za navedeni period u mojim očima izgledao je neznatan spram onoga što mi je On, Uzvišeni, podario, pa se ta bolest pretvorila u blagodat, blagodat u blagodar, blagodar u nadu, nada u naklonost, te sam u sebi rekao: - To je razlog što su (Allahovi dobri robovi), uz zadovoljstvo prema (Uzvišenom) Hakku, ustrajno podnosil belaje, i zbog ovoga, što mi je otkriveno, radovali su se belajima (na koje ih je Allah stavljao)." Eto, upravo je to bio jednn od vidova Allahovog predstavljanja, koji mu je Uzvišeni Allah otkrio, pa je postigao sreću kojoj je dao prednost nad ibadetom sekalejna! 

Neka sretni rob pokuša imati osjećaja za navedeno, neka mu je to pred očima i neka se toga stalno prisjeća, da bi (u takvim slučajevima) postigao smirenost i staloženost, što će mu olakšati da to lakše podnosi, da bi gorčinu stanja u kojem se nađe podnosio sa užitkom (s obzirom na nagradu koja ga za to očekuje, kao što neko sa užitkom radi neki teški posao, u rudniku i slično, s obzirom da će mu taj posao biti dobro plaćen). Kada u svome belaju postigne takvo stanje, to će biti stanje zahvalnih (Allahovih) robova, puno sreće i blaženstva, pa će u znak obaveze, zahvalnosti, dobrih djela činiti onoliko koliko bude mogao. 

Stoga, tačno je ono što kaže šejh Ibn Ataullah, r.a.:... jer ti ga (tj. neki od vidova Svoga predstavljanja) On otkriva samo zato što želi da Ga upoznaješ, to jest želi se sresti sa tobom, da ti se približi i da ti se pojavi sa Svojom obilnom dobrotom prema tebi. Nema sumnje da je to veličanstvenije i bolje od brojnih formalnih (dobrih) djela, u vezi sa kojima će rob biti ispitivan da li su bila čista (tj. da li su činjena sa čistom namjerom - ihlasom), kao što poznavalac Allaha Ibn Ataullah, r.a., na to aludira, postavljajući odlučno pitanje: Zar ti ne znaš da je takvo predstavljanje Njegov dar, koji ti šalje, tj. koji ti šalje kao izraz Svoje dobrote prema tebi, a da su (tvoja dobra) djela ono što ti Njemu darivaš!? A zar se ono što ti darivaš Njemu može mjeriti sa onim što On dariva tebi!? Jer, robov dar, ma koliko bio vrijedan, beznačajan je u poredenju sa Gospodarovim darom. 
Iz navedenog se da zaključiti da je i malo (dobrih) djela popraćenih spoznajom vrjednije od mnoštva (dobrih) djela koja nisu popraćena spoznajom. Stoga je derviš više preokupiran djelima popraćenim spoznajom nego formalnim (dobrim) djelima, a ako djelā popraćenih spoznajom bude mnogo, vrijednost se tome još više povećava. Stoga se poznavaoci Allaha sa čežnjom prisjećaju (svojih) početaka, s obzirom da se tada moglo činiti mnogo dobrih djela, pa bi uz njih bivalo i mnogo nurova (svjetala).