O moj Gospodaru, mi znamo samo ono čemu nas Ti poučiš. Ti sve znaš, a naše je znanje ograničeno. Ovi magnetofoni su beskrajno glad­ni i nezasiti. Ne prestaju slušati. Mi se gdjekad zasitimo slušanja, a ovi magnetofoni nikad. Biti gladan jedan je od zahtijeva učenicima, jer ako su gladni mudrosti, onda šejhovo srce biva snabdjeveno - toliko prima da mu u srce ne može stati sva rijeka Božanskih poruka, tako da ono što se prelijeva, mora prenijeti svojim učenicima.

Sva hvala je Allahu Uzvišenom i zahvalnost što nas je okupio ovdje, samo iz ljubavi prema Njemu. Mi smo sret­nici, jer prisustvujemo takvom sastanku. Mnogo je ljudi i žena ovdje u Londonu što se sastaju samo za šejtanskom sofrom, a nikada radi svoga Gospodara. To su ljudi željni samo uživanja, sve su podredili tom cilju. Pa ipak, vrlo se često sa tih sastanaka vraćaju nesretni i nezadovoljni. Međutim, ko god prisustvuje ovom sastanku, ako je tužan, odlazi sretan i zadovoljan, ako uđe namrgođen, iziđe nas­mijan, ako dođe zabrinut i uplašen, odlazi opušten i sa osjećanjen sigurnosti. Zamolimo uzvišenog Allaha da nas podrži da se što češće sastajemo radi približavanja Njemu i da u tom ustrajemo sve do kraja naših prolaznih života.

Naš učitelj je uvijek govorio:"Učenik će biti sretan dok god bude na putu s kojim je Allah zadovoljan sve dok ga ne napusti."

Allah je zadovoljan sa nama dok prisustvujemo sastancima koji su posvećeni njemu i zadovoljan je da ovakvim sastancima dajemo prednost nad ostalim obavezama. Ako si zauzet bilo kakvim poslom, ostavi ga i dođi na ove sastanke, jer posao neće pobjeći, čekat će na svom mjestu da mu se vratimo, dok ova vrsta blagoslovl­jenog sastanka ne čeka. Svako se može lahko uvjeriti, posebno danas, da svijet radi i dan i noć za dunjaluk i da na tom putu ne žali uložiti i posljednji atom energije, pa tako vidimo da mnoge tvornice rade bez prestanka. To pokazuje da se poslovi materijalne prirode neprestano razvijaju svuda i da ih ljudski rod nimalo ne potcjenjuje. S druge strane, ovakvi sastanci su prava rijetkost. Brzo se završe i onda nikad više ne vrate.

Kad bi ti neko ponudio: "O Ahmede, daću ti odaju punu zlata kralja Džordža Petog samo da ne odeš na zikir (spominjanje Boga) ove hefte - šta bi uradio? Da li bi potrčao za zlatom?" Svako ovdje bi izabrao zlato; i kada bi otišao za zlatom, a ostavio zikir, nakon što bi vidio svo to zlato, srce bi mu od uzbuđenja prepuklo. I od kakve koristi bi mu onda to zlato bilo? Niotkakve! A ko prisustvuje ovim zikrovima, dobija vječnu nagradu u Božijoj sveprisutnosti. Prisustvovanje ovakvim sastancima - samo i isključivo radi sjećanja Allaha - upisuje se neizbrisivom tintom. Ono što stekneš dolazeći ovdje, nešto je što nikada ne možeš i/gubiti, ostaje s tobom zauvijek. Eto, mi smo se danas sastali, a već je prošla hefta od našeg prošlog sastanka. A čini se kao da je to juče bilo. Vrijeme prolazi munjevito, posebno danas. To je u skladu sa riječima našeg Poslanika a.s.: "Jedan od predznaka Sudnjeg dana je da će vrijeme brzo proricati."

Eto, već je svaki od nas potrošio 20, 30, 40, 50, 60 godina svog života. A, ima jedna izreka u Islamu: " Sve što je na zemlji - samo je zemlja." Vi ćete sada reći: " Pa mi smo ljudi! Mi smo žene! Kako to?! Kako možete reći da smo zemlja? Šta time želite kazati? " Da, da, vi ste samo zemlja. Ako zakopate čovjeka u zemlju i ostavite koju god­inu ili deceniju pa ga iskopate, šta ćete naći? Zemlju! Gdje je čovjek? U mezar smo ga bili položili. Kamo je otišao? Ne, niko ga nije ukrao. Istina je upravo ono što smo rekli: "Sve što je na zemlji - samo je zemlja", ništa drugo. Ljudi, životinje, bilje - sve što iz zemlje dolazi, u nju se vraća. (Uzvišeni Bog dž.š. je ugradio svoju Božansku Tajnu u zemlju, tako da se ova Njegova stvorenja pojavljuju na različite načine, ali čim On tu tajnu opozove tj. čim pozove naše duše Sebi nazad, sa nama je gotovo. Naši životi su kao nekoliko dana. Započinjemo s praznom čašom. Svaki se dan po jedna kapljica spusti u našu čašu dok se ne napuni, a onda Melek smrti dođe i kaže: "Popij ovu čašu". Kada naše predodređeno vrijeme istekne, čaša će biti puna, mi ćemo je popiti, i s tim je svršeno. Svakog od nas ovaj trenu­tak čeka.

Oni, srčanih očiju otvorenih, znaju da nakon tri peri­oda od po 40 dana po začeću, bebina duša dolazi s nebesa u majčinu utrobu. Ponekad s neba siđe strelica odmah po dolasku duše. Ta strelica određenja, "Određenog roka", potom pogađa svoj cilj sahat vremena nakon što se duša spojila sa tijelom, pa ta osoba umre, a da nikada i ne vidi svjetlost dana. Nekom drugom, strelica se pošalje samo sahat nakon rođenja, nekima sedmicu, ili godinu, ili 5, ili 75 poslije; uglavnom kada god toj osobi istekne rok, duša napušta tijelo i odlazi.

Svako mora znati da mu je strelica okrenuta u svakom momentu i da će, prije ili poslije, doći svome cilju. Neki znaja da Uzvišeni Bog dž.š. skriva tu strelicu od naših pogleda taka da se možemo osjećati opušteno. Jer, kada bismo mogli vidjeti svo to mnoštvo strelica što jezde svojim ciljevima, bilo bi nam teško da se krećemo lijevo-desno iz straha da nas ne pogodi. Uzvišeni Bog dž.š. ih skriva da na miru možemo obavljati svoje poslove, ne strepeći od smrti svakog trenutka. Zaklanjanje ove realnosti od naših pogle­da jedna je od manifestacija Njegove milosti prema nama. Pa ipak, moramo znati i podsjećati se da se vrijeme smrti stalno približava i da se strelica primiče svome cilju, sve bliže i bliže. Moramo shvatiti da potpuna sigurnost za čovjeka u ovom životu ne postoji. Moramo, isto tako, uvi­jek biti spremni da "putujemo" i ponašati se kao osoba kojoj se kaže: "Sutra će neko doći po tebe da te povede na odmor." Kad dobijemo takvu radosnu vijest odmah počinje­mo pakovati torbe, a uoči tog dana, usljed uzbuđenja, jedva zaspimo. Čim zora svane, ustajemo, oblačimo se i čekamo pred vratima. Tako bismo se uvijek morali ponašati i razmišljati: "Možda danas, možda sutra, moram spremno dočekati svoj odlazak Gospodaru." Rabija Adevija, jedna od najvećih žena-evlija, jednom je prilikom rekla: "Ja nika­da ne dozvolim svom nefsu da vjeruje da će dočekati sli­jedeći dan, već mu kažem: 'O Rabija, znaj daje ovo zadnja noć tvog života, vidjela si zalazak sunca, drugi izlazak sunca nećeš nikad dočekati, zato se noćas moraš ozbiljno posvetiti ibadetu i učiniti sve od sebe da stekneš Božije dž.š. zadovoljstvo'. Ovako postupajući, mogla sam svaku noć učiniti po hiljadu sedždi." Dok bi Rabija svim srce ibadet činila, sva bi se zatvorska ćelija Božanskim nurom, svake noći, obasjala. A kada bi se jutro prikučilo, sebi bi kazala: "O Rabija, ne čekaj da noć padne da bi ibadet činila, jer ako si dočekala izlazak sunca, zasigurno nećeš dočekati njegov zalazak." Zbog takve duboke odanosti, Allah dž.š. joj je podario Svoju ljubav tako da iz nje nije izranjala, ne tražeći zadovoljstvo niučem drugom do kraja života. Imajući takvo srce, ispunjeno ljubavlju prema Gospodaru, sve drugo je za nju izgubilo ukus, pa prema tome, ništa drugo nije ni moglo naći mjesta u njenom srcu.

Sve se evlije (Allahovi štićenici) na sličan način odnose prema smrti, očekujući je svakog časa. Jednom je takav jedan bio prepušten ibadetu kada je Melek smrti, po Božijoj naredbi, došao da mu uzme dušu rekavši: "O robe moga Gospodara, ja dođoh po tvoju dušu, jesi li spre­man?" "Da, spreman sam", glasio je odgovor. "Moj mi je Gospodar dozvolio da sačekam dok ne završiš sve svoje poslove i dok ne staviš sve na svoje mjesto prije nego što ti uzmem dušu," rekao je Melek .

"Sve su mi stvari na svom mjestu i ništa nije ostalo nedovršeno. O Meleku moga Gospodara, ja sam te 40 godina iščekivao i uvijek pogledao sa koje ćeš mi strane prići. A ti me sada pitaš jesam li spreman. Ima 40 godina kako sam spreman i samo bih te zamolio da mi dadneš vremena da klanjam dva rekata namaza i kad budem na zadnjoj sedždi, možeš mi uzeti dušu. Ovo je moja posljednja molba mome Gospodaru: da i posljednjim dahom svoga života iskažem zahvalnost Njemu kao Njegov pokorni rob, od iskona do vječnosti".

Danas, više nego bilo kada u prošlosti, ljudi su do te mjere zaokupljeni materijalnim dobrima da su naprosto time opsihreni iako znaju, a to i mi svi vidimo, da bebe na ovaj svijet dolaze otvorenih i praznih ruku; ljudi kada umru, također, napuštaju ovaj svijet otvorenih i praznih ruku. Ništa sa sobom od ovoga svijeta ne nosimo osim ćefina, a neki čak i bez njih. Dakle, samo onoliko koliki su ćefini uzi­mamo od ovog svijeta. Ako nosimo turbane, na njima je dovoljno platna da se upotrijebi kao ćefin. Noseći turbane, uvijek se sjećamo smrti. Oni nas podsjećaju da uvijek radi­mo ono što je najbolje i najkorisnije, jer nikad ne znamo koje nam djelo može biti posljednje.

Poslije ovosvjetskih "zadovoljstava bez ukusa" okrećemo se Gospodaru da se susretnemo sa pravim zado­voljstvom. Što smo više sa Njim, u većoj mjeri ćemo upoznati pravo zadovoljstvo. A ako pođemo stranputicom, život će nam postati težak. Onog časa kad okušamo Božansku ljubav, više nećemo tražiti ništa drugo, ni u ovom, ni u drugom svijetu. Tražit ćemo samo Allahovu ljubav i da gledamo u Njegovu Božansku ljepotu.

 

Šejh Nazim Haqqani