Svijet u kojem živimo okružuje svemir. Zemlju okružuje svemir iz svih pravaca. Neke njegove dijelove možemo da vidimo a neke ne.

Kažemo da se nalazi prostor (prostranstvo). Za svjetlucave tačkice koje vidimo u tom prostoru a među kojima postoji  jedna ogromna udaljenost kažemo da su zvijezde, sunce i galaksije. Šta učenjaci i naučnici vele na to – je li taj međuprostor prazan ili ne?

Kad ga posmatramo, kazaćemo da je prazan. Tada ja kažem: „Prazan? Ako je prazan, nije li to nešto?“

Mi vidimo tek neke tačkice svjetla i tame. Nije li to nešto? Ako je međuprostor prazan, znači da je ništa. A ako je ništa, kako to da se toliko mnogo galaksija, zvijezda i sunce okreću u ničemu? I ako je ništa, to znači i da je sve u njemu ništa.

Nešto u ničemu – kako to? Mnogo razmišljam o tome, ali koji je odgovor? Čudno; svemir što iznenađuje, ovaj svemir. Kako je moguće da galaksije putuju u ničemu?

Svemogući Allah, Gospodar svemira, poziva ljude da vjeruju u Nevidljivo. Mi moramo vjerovati da postoje nevidljivi svjetovi, nevidljivi svemiri, nevidljiva bića i nevidljivi Stvoritelj. U protivnom, moramo odbaciti razum i poreći naše mentalne sposobnosti. Kao što smo i stvoreni, tako moramo i vjerovati. A Svemogući Allah koji je stvorio ovaj svijet, učinio ga je jednom stanicom za nas.

Cijeli svemir plovi u Nečijem beskrajnom okeanu moći (snage). Ako i ne prihvatite da kažete 'Bog' ili 'Allah', vi morate znati, vi morate prihvatiti tu činjenicu. Vjerovati je jedna stvar ali prihvatiti nešto sasvim drugo.

Mi moramo prihvatiti da cijeli svemir plovi u Nečijem beskrajnom okeanu moći, jer taj okean moći mora pripadati nekome, budući da ne možete naći niti najmanji djelić nekog prostora u kojem nema moći (snage).

Dakle, mora postojati beskrajno znanje za tog Nekog. Ako Taj ne posjeduje beskrajno znanje, ništa ne može postati. Ima jedna izreka na arapskom, „znakovi Allaha su u svemu što postoji.“ I kad posmatrate najmanji djelić svemira (atom - kako ga mi nazivamo), i on posjeduje zapanjujuću strukturu: takvim saznanjima bi mogli popuniti jednu čitavu biblioteku. To je svemir koji mi vidimo. Niti najmanji djelić svemira ne može postati bez znanja Stvoritelja.

Dalje, taj svemir koji nastaje takođe ukazuje na beskrajnu umjetnost Stvoritelja. Bez znanja beskrajne umjetnosti, niti najmanji djelić svemira ne može postati. Da; gledate to zdanje i kažete za arhitektu koji ga je projektovao da je moćan i velik. A cijeli svemir ukazuje na to da neko posjeduje najsavršeniju umjetnost. I ako ne prihvatite ovo, morate napustiti svoj razum ili svoje mentalne sposobnosti. Morate ih se odreći; samo tad možete ovo poreći. U protivnom, morate ovo prihvatiti.

Dalje, takođe, moramo da prihvatimo da za Tog, za tog Nekog, mora da postoji beskrajna volja. Ako nema volje, ako ovaj ogromni svemir postoji bez volje, otkud tolika hašma (moć) u takvom ljupkom svemiru?

S toga, za tog Nekog, mora da postoje beskrajni okeani volje a razum i logika kažu da tako mora biti.

A mi moramo da prihvatimo, ako smo ljudi s razumom, da za tog Nekog takođe mora da postoji i vizija. Ko kaže da je čovjek koji je napravio ovaj instrument (kasetofon) bio slijep? Može li slijep čovjek to napraviti? Nikad! I vizija tog Nekog mora biti beskrajna jer je nemoguće za nekog ko je slijep da napravi tako čudesan svemir. Haša, nikad! I On je taj koji vidi i ono što je u atomu i ono što je izvan njega, jer on vidi sve, u i izvan svega. Nemoguće, zar ne.

Dalje, moramo prihvatit da taj Neko mora bit neko ko čuje; nema uši, pa ipak čuje. Iz svega sto postoji, iz svakog mjesta u svemiru, mora čuti jer sve sto postoji se obraća Njemu i traži od Njega. Ako ne čuje, tad ne može da pruži svima ono što im treba da bi postojali i s toga posjeduje beskrajnu moć sluha kako bi udovoljio potrebama drugih.

Taj Jedan, taj Neko mora postojati. A taj Neko ne može biti dvojica ili trojica jer tada bi jedan od njih naređivao a drugi bi poricao njegova naređenja. Filozofi, kako to oni vide, kada je riječ o tom Nekom u svemiru, kažu da najsavršeniji sklad postoji baš u svemu. Takav uređen sklad postoji među svim stvarima, jer da nije tako ovaj svemir ne bi bio savršen bez postojanja samo jednog jedinog atoma. I tako imenuju tog Nekog.

Mi, sada, razmišljamo i tražimo Gospodara ovog svemira, jer mi to sami nismo. Niko ne može kazati da svemir pripada baš njemu. čak ni za ovu planetu, zemlju, ne možemo kazati da je posjedujemo, da smo njeni vlasnici, jer neko nam je može oduzeti i da ona tako naprosto nestane. Ko može da tvrdi da je ovaj svemir njegov? Moramo se pitati Kome on pripada?

To je pitanje za svakog ko ima mozga u glavi. S toga tražimo tog Nekog. Mora postojati Vlasnik i služimo se razumom da ga nađemo.

Razum kaže da mora postojati Gospodar sa svim tim atributima, Gospodar koji posjeduje beskrajne okeane moći (snage), beskrajne okeane znanja, beskrajnu viziju, beskrajnu moć sluha, beskrajnu umjetnost, beskrajnu volju. Možete ga nazvati bilo kojim imenom, ali mi kažemo da je On, taj Neko, Svemogući Allah – Svemogući Bog, naš Gospodar, Gospodar nebesa, Gospodar Ademovih sinova, Gospodar svih bića koji su postojali, postoje ili će tek da postanu.

 

@Šejh Nazim Haqqani

Oni među nama, čija fizička tijela su „prešla preko brda", sa ovim mislim na granicu od pedeset godina starosne dobi, se moraju suočiti sa činjenicom da se bez obzira koliko mi pazili na sebe, naše fizičko stanje postepeno pogoršava; i korak po korak, mi se približavamo smrti.

Ali što se tiče naše duhovne kondicije, takve granice ne postoje, znači ne postoji dob kada je naša duhovna snaga na vrhuncu, pa zatim dob kada ona počinje opadati. Duhovna snaga je u stanju nastaviti sa jačanjem tokom cijelog našeg života, ali mi moramo tražiti povoljne uslove za to jačanje i istrijebiti sav onaj korov koji prijeti da će zadaviti ovu dragocjenu biljku.

Jedan od najštetnijih korova, koji je najškodljiviji po naš duhovni rast je srdžba izazvana sujetom našeg ega. Kada se srdžba raspali ona potopi svjetlo vjere pretvarajući to svjetlo u vatru. Svjetlo vjere je čisto svjetlo, koje nam je dato od Allaha dž.š., međutim, kada se ono preobrati u vatru, ono prestaje svijetliti i počne sagorijevati.

Počnimo ovaj susret hvaljenjem Gospodara - Elhamdulillah. Bilo koji sastanak lišen spomena Gospodara prazan je sastanak. A prazni sastanci su kao prazne školjke. Pri spomenu našeg Gospodara naši sastanci sadrže bisere, a prvi je da se kaže: "U ime Boga Milostivog Samilosnog. Hvala je Allahu dž.š. Gospodaru svjetova." Kada god sastanak započnemo sa ovim riječima možemo se nadati zadobijanju Njegovog povjerenja. Molim Gospodara da mi riječi budu istinite i da nas učini istinitim. Molimo Gospodara da u naša srca smjesti istinu pa da možemo govoriti s istinom.

Možemo se nadati da govorimo istinu samo onda kada zadobijemo Njegovo povjerenje. Ako se dokažemo kao istiniti i iskreni, naša veza sa Gospodarom razvijat će se na jakim temeljima. Kako se veza sa Gospodarom bude razvijala, uviđat ćemo da svoja srca možemo usmjeravati Božanskoj sveprisutnosti i primati sve više i više od Nje­gove Istine. Stoga naš svijet kaže: "Što dođe iz srca uđe u srce, a što dođe s jezika ne nađe srce već na jedno uho uđe a na drugo izađe."

Mevlana Šejh Nazim Haqqani, Lefke, Kipar

 

Sohbet, 22. zul-kade 1430. / 9. novembar 2009.

 

Destur, Bismillahir-rahmanir-rahim

Allahu ekber, Allahu ekber, la ilahe illallah, vallahu ekber, Allahu ekber ve lillahil-hamd.

 

O Gospodaru naš, mi smo slabi i tražimo oprost, molimo te i tražimo Tvoje blagoslove. Gospodaru naš, podari nam u čast najpočaštvovanijeg u Tvojoj Nebeskoj Sveprisutnosti, Sejjidina Muhammeda s.a.v.s. - Allahumme zidhu `izzen ve šarafa ve nuran ve surura ve ridvanan ve sultana. Njemu daruj jos više i više i više, beskonačno više, elfu salat elfu selam ja Sejjidina ja Resullalah, ja Habiballah, ja Nebijjallah, ja Sultanul-enbija.

Ashfa` lana, molimo za tvoje posredovanje kako bismo se mogli spasiti na ovom i na budućem svijetu.

Es-selamu `alejkum, ja `ibadallah. Obraćam se takođe i učitelju naše planete, Kutbuz-zemanu ove planete, šaljem mu svoje skromno poštovanje i skrušeno tražim podršku s njegove strane slabim robovima Gospodara Nebesa, Gospodara Stvaranja, Gospodara svih stvorenja.

Maločas rekoh našim mladićima: "Kako možete sjediti i gledati da čovjek sam nosi onoliki teret? Morate priskočiti i pomoći mu!"

Pomagati se međusobno naredba je od Boga koju je On upućivao svakom svom poslaniku, počev od Adema a.s. prvog i čovjeka i poslanika. Allah dž.š. veli: "Potpomažite se u dobročinstvu i pobožnosti, a nemojte se potpomagati u onom što donosi mržnju i neprijateljstvo!"

Ove riječi sadrže suštinu vjere. Kada bi se ljudi samo ove naredbe pridržavali, na zemlji bi nestalo zla. Ali, ljudi danas ovu naredbu izvrću pa pomažu pokvarenost i zlo, a ne dobrotu. Eto, upravo tu leži razlog mnogobrojnim nedaćama. Šejtan izvrće istinu. Naša je dužnost da to spriječimo i da svaku stvar na njezino mjesto postavimo, jer svijetu prijeti uništenje. Ako ljudski rod to ne učini biće uništen. U to nema nikakve sumnje.

O moj Gospodaru, mi znamo samo ono čemu nas Ti poučiš. Ti sve znaš, a naše je znanje ograničeno. Ovi magnetofoni su beskrajno glad­ni i nezasiti. Ne prestaju slušati. Mi se gdjekad zasitimo slušanja, a ovi magnetofoni nikad. Biti gladan jedan je od zahtijeva učenicima, jer ako su gladni mudrosti, onda šejhovo srce biva snabdjeveno - toliko prima da mu u srce ne može stati sva rijeka Božanskih poruka, tako da ono što se prelijeva, mora prenijeti svojim učenicima.