Drugi tom: 95to pismo (od 1137-39te stranice)

Doživljaj jednoće (džam) i doživljaj različitosti (farq), su takođe poznati kao kufr-i-tarikat i Islam-i-tarikat i njihove karakteristike. Ekstatične izjave su proizvod prvog doživljaja (džam).

Ja sam dobio tvoje pismo u kojem pitaš o određenim izjavama nekih Sufija. Dragi moj! Vrijeme nije podobno za pisanje ili odgovoranje na tvoja pitanja. Ali pošto si već podigao ta pitanja, ja sam primoran da ti na njih odgovorim. Ipak, biti ću kratak.

Osnovna stvar koju treba da zapamtiš u vezi ovoga je da kao što imamo u Šeriatu kriterij između Islama i kufra, tako isto mi imamo kriterij u tarikatu između Islama i kufra; i kako je u Šeriatu kufr defektan a Islam perfekcija, slično i u tarikatu, kufr tarikata je imperfekcija a Islam tarikata je perfekcija... 

Kufr tarikata je doživljaj jednoće tj. jedinstva gdje je realnost pokrivena i distinkcija između istine i neistine nestane. U ovom doživljaju Sufi posmatra u ogledalu svake stvari, dobre ili loše, divotu Jedinstva koje voli. Prema tome, on ne vidi ništa dobro ili loše, perfektno ili manjkavo, osim kao manifestaciju tog Jedinstva. On, stoga, nema volje da porekne (zlo i imperfekciju), koja se pokazuje iz distinkcije (između istine i neistine), te je konsenkventno u pomirenju sa svime, koje on smatra ispravnim. On izvlači zadovoljstvo za sebe iz Qur'anskog ajeta: 'Nema nijednog živog stvorenja, a da ga On ne drži za kiku. Moj Gospodar je doista na ispravnom putu.' (Hud 56) On čak poistovjećuje manifestaciju sa Manifestom, svijet sa Allahom, i slugu sa Gospodarom. Ovo su posljedice doživljaja ujedinjavanja. U ovom stanju svijesti Husejn ibn Mensur Haladž je rekao:

Ja sam napustio (kefertu) Allahovu religiju,

I ja moram ostati pri tom nevjerstvu (kufr),

Iako je to zlo

U očima Muslimana.

Kufr tarikata nosi sličnost kufru Šeriata, iako kafir Šeriata zaslužuje ukor i kaznu dok kafir tarikata zaslužuje ljubav i nagrade. Jer ovaj kufr potiče od neodoljive preplavljenosti ljubavlju prema Allahu u kojoj se sve osim Allaha zaboravi, i stoga je, prihvatljiv; ali kufr Šeriata potiče od ignorantnosti i nepokornosti, i mora, stoga, biti osuđen.

Islam tarikata je doživljaj različitosti tj. podvojenosti, gdje distinkcija dolazi nazad i istina je odvojena od neistine, i dobro od zla. Islam tarikata je istovjetan kao i Islam Šeriata: kada Islam Šeriata postane perfektan onda postane jedno sa Islamom tarikata. Radije obadva Islama su Islam Šeriata, različitost među njima je zapravo razlika među unutrašnjim duhovnim Šeriatom i vanjskim pojavnim Šeriatom, ili realnost Šeriata i njene pojavne forme. Kufr tarikata je superirorniji Islamu pojavne forme Šeriata, iako je inferiorniji i niži od Islama realnosti (duhovne) Šeriata.

Nebo je niže od Prijestolja,

Ali je više i superiornije od zemlje.

Sufije (Allah im blagoslovio duše) koji su izrekli šeth ili riječi koje su u konfliktu sa Šeriatom, su učinili to u stanju kufr-i-tarikat, a to je stanje duhovne intoksikacije i ne distinkcije. Ali Sufije koji su bili blagoslovljeni sa Islamom haqiqe (realnosti) su se izdigli iznad takvih opijenih izjava i riječi, slijedili Poslanike u unutrašnjem ponašanju i vanjskom ponašanju. Onaj koji govori šeth je u miru sa svima; za njega je sve na ispravnom putu. On ne uočava razliku između Allaha i svijeta, niti vjeruje u dualnost egzistencije. Ako je on doista postigao stupanj jedinstva i ustaničio se u kufri-i-tarikat, onda on zaboravi sve osim Allaha. On će biti prihvatljiv, i njegove riječi će se uzeti kao posljedica intoksikacije (duhovne), i neće biti interpretirane bukvalno. Ali ako on nije dostigao taj stupanj, i zadobio tu perfekciju, i još uvijek priča šeth i vjeruje da je sve na ispravnom putu, i ne pravi distinkcije među istinom i neistinom, on je onda heretik i nevjernik; zato što on hoće da kontradiktuje Šeriat i porekne misije poslanika koji su kanali Allahove milosti čovjećanstvu.

Ukratko, riječi koje se konfliktuju (sa Šeriatom) mogu izići iz usta pravednika kao i pokvarenjaka. Za prvog one su eliksir života, a za drugog one su najžešći otrov; isto kao što je voda rijeke Nil istovremeno bila slatka za Izraelićane a neukusna krv za Egipćane.

Ovo je vrlo klizav teren: mnogi Muslimani koji su slijedili riječi duhovno opijenih Sufija su izgubili pravi put, i zapali u zle vode, uništivši svoju vjeru. Oni ne znaju da se ekstatične izjave tolerišu pod određenim uslovima kod onih koji su doista u ekstazi a ne kod bilo koga. Od tih uslova najvažniji je da je osoba stvarno zaboravila sve osim Allaha; ovo je ultimativni uslov za njenu prihvatljivost. A kriterij za raspoznavanje istinskog Sufije od šarlatana je njegova dosljednost Šeriatu. Onaj ko je istinski Sufija neće prekršiti nijedno Šeriatsko pravilo, čak i u stanju intoksikacije, i nesposobnosti da uoči distinkciju. Mensur Haladž, posigurno, jeste rekao: 'Ja sam Istina (Allah)', ali bi svake noći u zatvoru obavio 500 rekata dobrovoljnog namaza sa okovima na nogama, i odbijao da jede hranu koja je dolazila od nepoštenih ljudi, iako sama hrana nije bila haram. Ali onaj ko je pokvaren osjeća praktikovanje Šeriata težim od pomjeranja planine. Ajet: 'Ono što im ti preporučuješ je vrlo teško za njih.' (Eš~Šura 13) opisuje stanje lažnog Sufije. 

'Gospodaru naš! Obaspi nas Svojom milošću, i pruži nam u ovom našem postupku prisebnost.' (El~Kehf 10)

I mir neka je s njim ko slijedi istinsku uputu! (Amin!)

 

 

Prvi tom: 95to pismo (od 236-8me stranice)

Šejh Sirhindi diskutuje pet izjava od nekoliko čuvenih Sufija, i tretira ih kao ekstatične izljeve (šethat). Prva dvojica govore esencijalnu istinu, ali je njihov način izražavanja zavodljiv i neprikladan; on, stoga, pokušava da pokaže šta je njihovo pravo i prihvatljivo značenje. Ostala trojica su esencijalno u pogrešci, i on nije sposoban da nađe interpretaciju koja bi bila prihvatljiva.

U svjetlu principa koji on razvija u diskusiji prve dvije izjave, Šejh Sirhindi interpretira sveti Poslanikov hadis (Hadis Kudsi).

Čovjek je komprehensivno biće. Sve što se nalazi u svim stvorenjima je prisutno u čovjeku. Ovo je istinito u realnosti u kontekstu svijeta mogućnosti, ali u kontekstu Neophodnog Bitka to je samo formalno istinito. 'Allah je stvorio čovjeka u Svojoj formi (suretihi).' (Sahih Buhari, 8: 246) Srce čovjeka ima istu komprehesivnost: šta god je tamo u totalnosti čovjeka to je tamo u srcu. Zbog toga je srce nazvano Komprehensivnom Realnošću (Haqiqat-i-Džemi'ah). Na osnovu te komprehensivnosti (obuhvatnosti) neki Sufiji su govorili o ekspanziji srca i rekli: 'Kad bi se Prijestolje sa svim što sadrži stavilo u ugao Sufijinog srca teško da bi ga on i osjetio.' Pošto srce obuhvata (shvata) elemente i nebesa, Prijestolje, Stolicu i Dušu, i obuhvata fenomenalno kao i trancendentalno, onda Prijestolje i ono što sadrži ne predstavlja nešto veliko. Srce obuhvata transcendentalno, i Prijestolje sa svim onim što sadrži pripada, i pored ogromnosti toga, svijetu prostora, i, bez obzira koliko veliko bilo, ono je limitovano i ne može se ni uporediti sa transcendentalnim.

U mišljenju trezvenih Sufija, pak, ovakve riječi i shvatanja su rezultat nedistinkcije između realnosti stvari i njihovih simboličnih formi (en~muzadž). Prijestolje Veličanstva (Arš Medžid) je pozornica kompletne Allahove manifestacije i prevelik je da bi stao u srce. Ono što se pojavljuje u srcu je u stvari samo simbolična forma Prijestolja, a ne realnost Prijestolja; i doista, ta simbolična forma ne predstavlja nešto veliko u srcu koje je sposobno obuhvatiti bezbroj formi. Nebo, veliko koliko jest, se pojavljuje sa mnogim drugim stvarima u ogledalu; ali to ne znači da je ogledalo veće od neba. Odraz neba je manji od ogledala, ali ne i realnost neba. Ja ću to objasniti primjerom. Mi imamo u čovjeku simboličnu pisutnost zemlje. Ali na osnovu ovoga, mi nemamo pravo reći da je čovjek veći od zemlje. Naprotiv, postojanje čovjeka naspram zemlje je kao sitna čestica. Riječi u diskusiji su, ukratko, zasnovane na zbunjenosti u poistovječivanju simbolične forme sa egzistencijalnim originalom.

Istoj kategoriji pripadaju i riječi nekih Sufija obhrvanih ekstatičnim doživljavanjem: 'Komprehensivnost (džam) Muhammeda je obuhvatnija od komprehensivnosti Allaha.' Pošto oni vjeruju da Poslanik Muhammed učestvuje u obadva levela realnosti, moguće i neophodne, oni zaključuju da je Poslanikova komprehensivnost obuhvatnija od Allahove. Ovdje oni opet brkaju simboličnu formu sa njenom realnošću. Poslanik Muhammedobuhvata simboličnu formu a ne realnost Neophodnog. Allah, pak, na drugoj strani, je Neophodno Biće u realnosti. Da su oni uočavali razliku između realnosti i simbolične forme Neophodnog Bića, oni sigurno ne bi izustili takve riječi. Poslanik Muhammed je samo sluga Allahov, limitovan i konačan, dok je Allah nelimitovan i beskonačan.

Znaj da je intoksikacija obilježje velajeta, a da je trezvenost obilježje nebuveta, čiji djelovi su dostupni najsavršenijim sljedbenicima poslanika kao sljedbenicima putem njihove trezvenosti. Bistamije predpostavljaju ekstazu trezvenosti; Ebu Jazid je rekao: 'Moj barjak je viši od Muhammedovog barjaka.' Pod njegovim barjakom on misli na velajet a pod Poslanikovim barjakom on misli na nebuvat i time je izdigao velajet koji podrazumjeva ekstazu iznad nebuveta koji predstavlja trezvenost.

U istu kategoriju spada izjava nekih Sufija: 'Velajet je superiorniji nebuvetu.' Oni misle da u velajetu čovjek sučeljava Allaha a da u nebuvetu on sučeljava stvorenja, a jasno je da je sučeljavanje Allaha superiornije sučeljavanju stvorenja. Neki ljudi su interpretirali ovu izjavu da znači da je velajet Poslanika bolji od njegova nebuveta. Po meni takve izjave su daleko od istine. Jer u nebuvetu (poslanstvu) poslanik ne sučeljava samo stvorenja, nego istovremeno i Allaha i stvorenja. Njegovo unutarnje biće je sa Allahom a njegovo vanjsko biće je sa stvorenjima. Onaj ko sučeljava samo stvorenja je državnik. Poslanici su najbolja Allahova stvorenja, i počašćeni su najboljim Allahovim blagodatima. Velajet je samo dio nebuveta koji predstavlja cjelinu; stoga nebuvet je bolji od velajeta, pa bio to velajet evlije ili poslanika.

Trezvenost je bolja od ekstaze koja je uključena u trezvenost kao što je velajet uključen u nebuvet. Trezvenost, prosta i čista, koja je dostupna svakom običnom čovjeku nije predmet ove diskusije; stoga, izdignuti ekstazu nad ovakvom trezvenošću ne predstavlja mnogo. Trezvenost koja prati ekstazu je nesumnjivo bolja od ekstaze. Istine Šeriata koje potiču iz nebuveta su čista trezvenost i šta god nije u skladu sa njima je rezultat ekstaze. Osobe u ekstazi zaslužuju opravdanje; ipak, ideje koje zaslužuju da se slijede su ideje trezvenosti a ne ideje ekstaze. Da nas Allah blagoslovi sa sljeđenjem doktrina Šeriata (neka je mir i blagoslov na njihova donosioca); i neka Allah blagoslovi i one koji kažu amin na ovu dovu. (Amin!)

Ono što se prenosi u svetom hadisu (Hadis Kudsi): 'Moja zemlja i Moja nebesa Me ne obuhvataju; ali srce Mog vjernog sluge Me obuhvata.' se odnosi na obuhvatanje simbolične forme Neophodnog Bića a ne Njegove realnosti; jer Allah je daleko od ulaska u bilo čije srce kao što smo već gore objasnili. Sad je jasno da je obuhvatanje Transcendentnosti srcem u stvari obuhvatanje 'simbolične' transcendentnosti a ne istinske Transcendentnosti isto kao i u slučaju Božanskoga Prijestolja i onog što sadrži. Srce nikada ne obuhvata istinsku Transcendentnost.



Prvi tom: 152go pismo (325-7me stranice)

Pokornost Allahu leži u pokornosti Poslaniku. Riječi Sufija koje prave razliku između te dvije pokornosti spadaju u kategoriju šetha i trebaju se ignorisati.

Allah kaže: "Onaj koji se pokorava Poslaniku se u stvari pokorava Allahu." (En~Nisa:80) Tako Allah smatra pokornost Poslaniku zapravo pokornost samom Sebi. Stoga, pokornost Allahu koja je drukčija od pokornosti Poslaniku u stvari i nije pokornost Allahu. Da bi naglasio i podvukao ovaj point Allah je upotrebio riječ qad (koju smo mi preveli kao 'u stvari'), da ne bi zlonamjerna osoba podvajala ove dvije pokornosti, ili predpostavila jednu drugoj. Na drugom mjestu Allah, kori ljude koji prave razliku između ove dvije pokornosti: "Oni koji u Allaha i poslanike Njegove ne vjeruju i žele da između Allaha i Poslanika Njegovih u vjerovanju naprave razliku, i govore: 'U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo', i žele da između toga nekakav stav zauzmu - oni su zbilja pravi nevjernici..." (En~Nisa:150)

Neke Sufije u stanju duhovne opijenosti i ekstaze su izustili takve riječi koje razlikuju između pokornosti Allahu i pokornosti Poslaniku, i govore o predpostavljanju ljubavi prema jednom ljubavlju prema drugom. Naprimjer, prenosi se da je Sultan Mahmud Gaznevi za vrijeme svoje vladavine došao jednom u oblast Harkan i ulogorio se tamo. Onda je poslao jednog od svojih ljudi do Šejh Ebul~Hasan Harkanija tražeći od njega da ga posjeti u njegovom šatoru, i u slučaju da Šejh odbije njegov poziv da mu glasnik prouči ajet Qur'ana: 'Pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i onima koji imaju autoritet među vama.' (En~Nisa: 59) Kada je Sultanov glasnik uvidio da Šejh nije voljan odazvati se pozivu, on mu je proučio dotični ajet. Na to Šejh odgovori: "Ja sam još uvijek zauzet pokornošću Allahu te se stidim da se još nisam počeo pokoravati Poslaniku. Šta onda da kažem za pokornost vladaru." Ovo implicira da je Šejh smatrao da je pokornost Allahu drukčija odnosno odvojena od pokornosti Poslaniku. U stvari, ovo je odvajanje od istine. Sufije čije iskustvo je istinito odnosno savršeno izbjegavaju takve riječi, i vjeruju da u svim stvarima Šeriata, Tariqata i Haqiqata pokornost Allahu leži u pokornosti Poslaniku; oni su uvjereni da svaka pokornost Allahu mimo pokornosti Poslaniku, je ustvari samo zabluda i krivovjerje.

Takođe se prenosi da je Šejh Ebu Sa'id Ebu~l~Hajr jednom bio sa nekim ljudima među kojim se nalazio ugledni Sejjid (potomak Poslanika) iz Hurasana. Iznenada se kod njih pojavi ekstatični Sufi (medžzub) i Šejh se okrenu od Sejjida da primi Sufiju. Sejjid nije volio taj njegov gest; na što je Šejh rekao: 'Ja tebe poštujem porad ljubavi prema Poslaniku, ali ja poštujem ovog ekstatičnog Sufiju poradi moje ljubavi prema Allahu.' Ova vrsta razlučivanja, takođe, nije svojstvena Sufijama čije duhovno iskustvo je istinsko odnosno savršeno. Za njih je oprečavanje ljubavi za Allaha naspram ljubavi za Poslanika posljedica duhovne opijenosti, i čista zabluda. Činjenica je da u ranim stadijima velajeta ljubav prema Allahu dominira, ali na stadiju savršenosti koji je sličan nebuvetu, ljubav prema Poslaniku je ta koja dominira. Da nas Allah učvrsti u pokornosti Poslaniku koja je u stvari pokornost samom Allahu. (Amin!)

 

 

Prvi tom: 100to pismo (od 251-2ge stranice)

Neke riječi izgledaju kao šeth ali to nisu i njihov autor ne može biti opravdan.

Ti mi kažeš da je Šejh Abdu~l~Kebir Jemeni rekao da Allah ne poznaje skriveno (gajb). Dragi moj! Ja prosto ne mogu da čujem takvo nešto: to proključa moju krv Farukija. Ove riječi ne trebaju objašnjenje ili interpretaciju, bez obzira bio njihov autor Šejh Kebir Jemeni ili Šejh Ekber Šami. Mi moramo da imamo (slijedimo) riječi Muhammeda Arabije, a ne riječi Muhjidina Arabije, Sedr~l~Dina Qunavija ili Abdur~Rahmana Kašija: mi trebamo nass (tekst Qur'ana i Sunneta), a ne fass (Fusus~l~Hikam) od Ibn Arabije. Dovoljne su nama futuhati medenijah (objave Poslaniku); mi ne trebamo da se bavimo sa Futuhat Mekkijah (od Šejh Ibn Arabije). [Prevodilac: Poštovani Imam Rabbani ovdje ne ponižava niti nipodaštava trud i ugled Šejh Ibn Arabija nego strogim i odsječenim tonom daje do znanja labavim i dovoljno neprosvjetljinim Sufijama da su oni kao i svi ostali Muslimani obavezani riječima (Šeriatom i Objavom) Poslanika Muhammeda a nisu obavezani riječima i inspiracijama Šejh Ibn Arabija bez obzira koliko one mogle izgledati veličanstveno i prosvijetljeno u njihovim očima. Na sudnjem danu Allah će ih pitati o vjerovanju i slijeđenju riječi zadnjeg Poslanika a neće ih pitati o vjerovanju i slijeđenju riječi bilo kojeg Šejha. Stoga znanje koje sufije posjeduju se prenosi samo onima koji su ga dostojni odnosno koji ga mogu, Allahovom milošću, ispravno shvatiti i upotrijebiti. Ovdje želim napomenuti čitaoce da Imam Rabbani zapravo kritikuje pogrešno razumijevanje, Ibn Arabijevih ili pak drugih evlija, riječi odnosno alegoričnog govora visokih sufija. Nemojte da to poistovjetite sa kritikom, Ibn Arabijeve ili nekog drugog evlije, ličnosti, jer daleko je od toga da se Imam Rabbani upuštao u takvu vrstu govora gore navedenim i sličnim citatima iz Mektubata. Allah blagoslovio njega i sve Svoje evlije i učinio nas iskrenim nasljednicima njihova znanja i bliskosti sa Njim. Amin!]

Allah lično izjavljuje u Qur'anu da On zna skriveno (gajb), i karakteriše Sebe kao poznavaoca skrivenog. Stoga, reći da Allah ne poznaje skriveno je čista blasfemija, i ništa manje od poricanje Allaha. Dajući čak i drugo značenje riječi gajb autor te izjave se ne može opravdati od uvredljivosti svojih riječi. "Grdne riječi dolaze iz njihovih usta." (Kehf: 15) Ja ne znam šta ih je zavelo da izuste takve riječi koje izravno kontradiktuju Šeriat. Ako je Mensur rekao: 'Ja sam Istina!' i ako je Bistami rekao: 'Slava neka je meni!', oni se mogu opravdati, jer su to rekli obhrvani duhovnom ekstazom. Ali riječi ovih potonjih nisu posljedica ekstaze; naprotiv, one su intelektualne izjave i tiču se razuma. One ne potražuju opravdanje, i teško da zahtijevaju ikakvu interpretaciju. Ako je autor tih izjava htio istim da na sebe navuče prezir ljudi, čak i to je zlo i pokuđeno. Ipak, ako poslije svega autor istih želi prezir okoline, postoje mnogi drugi načini da to postigne; zašto se prihvatio puta koji ga dovodi na ivicu nevjerstva?