Šeri'ah ima tri dijela: znanje, akcija, i iskrenost motiva (ihlas); sve dok ne ispuniš zahtjeve od sva tri dijela, ti se ne pokoravaš Šeri'atu. A kada se pokoriš Šeri'atu ti onda zadobiješ Allahovo zadovoljstvo, što je ujedno najveće dobro i na ovom i na vječnom svijetu. Qur'an el~Kerim kaže: 'Allahovo zadovoljstvo je najveće dobro.' Prema tome, Šeri'ah obuhvata svako dobro i na ovom i na drugom svijetu, i ništa nije izostavljeno radi čega bi osoba trebala da traga van Šeri'ata... 
Tarikah i haqiqah po kojim su Sufije poznate, su potčinjeni Šeri'atu, time što su namijenjeni realizaciji njegovog trećeg dijela, tj, iskrenosti. Stoga su tražene da bi se upotpunila pokornost Šeri'atu, a ne da bi se postiglo nešto van Šeri'ata. Ekstaze i razna stanja koja Sufije iskuse, kao i ideje i istine s kojima se na svom putu suočavaju, svakako nisu finalni cilj Sufizma. One su radije mitovi i zabava kojom se djeca Tesavvufa hrane i ohrabruju na mukotrpnom putu. Osoba mora sve to prevazići i dosegnuti stanicu (mekam) Allahova zadovoljstva (rida) što zapravo predstavlja finalni cilj kompletnog suluka i džezbe. Svrha prelaska svih stadija tarikata i hakikata nije ništa drugo dorealizacija iskrenosti (ihlasa) koji podrazumjeva postizanje zadovoljstva (ridã). Samo jedan od hiljadu Sufija je blagoslovljen s tri iluminacije (tedžellijat sih ganah) i gnostičkim vizijama, darovan ihlãs i uzdignut na stadijum zadovoljstva (ridã). 

Samo naivni i budalasti ljudi smatraju emocionalna iskustva i ekstaze dijelom cilja i gledaju na vizije i iluminacije kao na krajnje domete ljudskog duha. Oni ostanu zatočenici svojih uobrazilja i nikada ne spoznaju stvarne perfekcije Šeri'ata. 'Ono čemu ih ti pozivaš je vrlo teško za mnogobošce. Allah odabire Sebi koga On voli, i upućuje Sebi onoga koga On hoće.' 

Istinu govoreći, realizacija ihlãsa i ride ovisi potpuno o prolasku kroz ova stanja i iskustva kao primanju ovih ideja i istina. Ali ona su samo sredstvo postizanja cilja, i put prema cilju. Ja sam saznao ovu istinu kroz bereket Vjerovjesnika i uvidio da Šeri'at to potvrđuje, nakon punih deset godina putovanja ovim putem. Iako od samog početka, ja nisam imao čežnje za emocionalnim iskustvima i ekstazama, i nisam tražio ništa do realnost Šeri'ata, istina takva kakva jest, mi je otkrivena tek nakon punih deset godina. Ja se zahvaljujem Allahu za ovu blagodat po hiljadu puta. 

II 
Tom 1:59 (str. 181) 

Prava iskrenost (ihlãs) nije moguća bez prethodnog prolaska kroz Sufi sejr i suluk kao i proživljavanja ultimativnih stadija fene' i baqe'. 
Sve u svemu, vjerovanja i prakse su poznate iz Šeri'ata, a iskrenost (ihlas) koja je esencija vjerovanja i prakse, se može postići samo kroz putovanje (suluk) Sufija. Sve dok ne obaviš meditaciju prema Allahu (sejr ila Allah) i ne uđeš u meditiaciju u Allahu (sejr fi Allah) ti ćeš biti lišen realnosti iskrenosti i nesvjestan odličnosti iskrenih. Istinu govoreći, obični Musliman svojim trudom i borbom postigne jedan stepen iskrenosti u svojim akcijama. Ali iskrenost o kojoj mi govorimo je iskrenost u svemu što govorimo ili činimo, i u svakom našem pokretu i smirenosti, bez truda i borbe (da se taj iskreni motiv održava u srcu). Ova iskrenost ovisi o negaciji svake vrste "bogova", unutarnjih i vanjskih, i uslijedi nakon fene' i bake'. Samo ovim ti možeš postići stvarnu svetost (velajet hassah). 

Iskrenost koja je rezultat truda i borbe nije stalne prirode. Da bi postala stalna, ona mora postati spontana i beznaporna. To se desi na stupnju apsolutne ubjeđenosti (hakkal jekin). Stoga sve što evlije čine, oni to čine radi Allaha, a ne radi sebe, zato što su njihove ličnosti (nefs) žrtvovani Allahu Veličanstvenome. Oni ne treba da pročiščavaju svoje motive da bi postigli iskrenost u riječi i akciji; njihovi motivi su već pročiščeni kroz fenu' i baqu' u Allahu. Onaj ko je još uvijek u ljubavi sa sobom, sve što radi čini to radi sebe bez obzira bio on toga svjestan ili ne. Ali kada nestane ljubavi prema sebi (nefs, ego) i zamijeni se ljubalvlju prema Allahu, onda sve što radi, on to čini za Allahov hatur, bez obzira da li on to namjerno naumio ili ne. Ti trebaš da specificiraš svoj naum kada imaš alternative; ali kada ih nemaš onda ne trebaš da specificiraš. To je blagodat kojom Allah blagoslovi koga On voli, a Allah je najmilostiviji.' Čovjek čija iskrenost je stalna se naziva muhlas (tj, onaj koga je Allah odabrao i rezervisao za Sebe), a onaj čija iskrenost nije stalna i koji se mora boriti za nju, on se naziva muhlis (tj, iskreni). Kakva samo razlika je između njih! 
Korist koju pribaviš u stvarima vjerovanja i prakse slijedeći Sufi tarikat je da vidiš u viziji identične istine koje poznaješ kroz teološke argumente, i da nađeš obavljanje Šeri'atskih dužnosti krajnje lahkim, i da osjetiš potpuni nestanak tromosti i klonulosti koju Šejtan uzrokuje u tebi. To je velika stvar. Hajde da vidimo ko će je zadobiti. 


III 
Tom 1:266 (str. 594) 

Imam Rabbanijevo mišljenje o hadreti Šejhu Ibn el-'Arabiju. 

Ja sam iznenađen da vidim u viziji (kešfu) Šejh Muhjiddina kao jednog od onih s kojima je Allah zadovoljan, iako je mnogo njegovih mišljenja, koja izgledaju drukčija od doktrina Ehl Sunneh, pogrešno. Izgleda da pošto su one nastale usljed greške u kešfu, da mu je oprošteno, i da je oslobođen kritike na isti način na koji je Islamski pravnik (mudžtehid) oslobođen kritike u svom sprovođenju zakonodavstva (idžtihadu). Možda sam ja jedini koji ima ovakvo mišljenje o Šejh Muhjiddinu. Ja ga smatram jednim od onih s kojima je Allah vrlo zadovoljan; a na drugoj strani, ja vjerujem da sva njegova mišljenja u kojima se suprostavlja Sunni teologiji su pogrešna i štetna. Postoje ljudi među nama koji ga kritikuju i osuđuju isto kao što kritikuju i osuđuju njegove ideje. Na drugoj strani, postoje i oni koji slijede Šejha bez ikakve rezervacije, koji vjeruju da su sve njegove ideje ispravne, pa čak i prinose argumente da bi to dokazali. Ja nemam nikakve sumnje da su obje skupine zauzele ekstremne pozicije i napustile srednji put (pravi put). Šejh je svetac (evlija) s kojim je Allah vrlo zadovoljan; pa kako ga neko onda može osuđivati radi pogreški u njegovu kešfu? Na drugoj strani, neke njegove ideje su pogrešne i protive se Sunni doktrinama: pa kako onda neko može te iste ideje prihvatiti i slijediti? Ispravan put je onda onaj koji je meni Allah Veličanstveni pokazao kao akt Njegove ogromne milosti i ljubaznosti. 

[Prevodilac: Ovdje treba također primjetiti da je ustanovljeno da je bilo podmetanja neistinitih riječi kako Ibn Arabiju tako i drugim evlijama te se neke od kritika Ibn Arabijevih riječi moraju razmatrati u tom kontekstu a nama je nepoznato da li je Imam Rabbani dobijao potvrde kroz kešf o tome da li je ono što je on kritikovao kod Ibn Arabijeva govora doista Šejhul Ekber i rekao ili je to činio samo na osnovu onoga što je u relevantnim spisima našao ili od drugih autora rivajete ili citate slušao. Ja preporučujem opreznost od brzopletog donošenja zaključaka o statusu Ibn Arabije kao evlije kao i njegovom statusu u očima samog Imam Rabbanija jer može biti da je njegov status bio kud i kamo veći nego što bi mnogi mogli zaključiti iz reformističkog govora potomka loze strogog el-Farukija. A Allah opet najbolje zna o svemu ovome.]