Ljudski ego istovremeno i nestvaran kao i stvaran.

Pitanje: Ti si me pitao da pošto sjenovita bića opstoje kao bitci ne po svojoj esenciji nego po Allahovoj Esenciji, to podrazumjeva da stvarni referent riječi kao 'on' 'ti' ili 'ja' je zapravo u svakom slučaju Allah. Ako je to tačno kako onda osoba može referirati neke predikate koji ne dolikuju Allahu ovakvim zamjenicama? Kako neko, naprimjer, može reći: 'ja jedem' ili 'ja spavam'?

Odgovor: Molim te da uočiš da iako sjena opstoji Realnošću ona je uvijek sjena, i činjenica da postoji samo u domenu percepcije i imaginacije ne efektuje njenu egzistenciju. Kao sjena, ona ima svoju vlastitu stabilnost i permanentnost; ovo je poniklo izjavom: 'Vi ste stvoreni da budete vječni.' Osoba može s pravom referirati predikate tim zamjenicama koje si spomenuo pod uslovom da ih razmatra kao sjene. Svaki level bitka ima svoje esencijalne kvalitete. Onaj ko je izgubljen u Allahu nije Allah.

Čovjek je slobodan i njegova volja je efektivna, i njena efektivenost je dio Allahova vječnog predodređenja. Njegova djela su Allahovo stvaranje, ali on je njihov nosilac (izvršilac); vjerovanje da je Allah Jedini Počinitelj (tewhid fi'li) koje mnoge sufije zagovaraju, je produkt ekstaze i kao takvo neispravno.

Slava neka je Allahu koji otkriva tajne predodređenja (qada we qadr) Njegovim odabranim robovima i uskračuje ih običnom narodu da ne bi zalutali. Mir i blagoslovi neka su na Vjerovjesnika preko kojeg je On uspostavio istinu i i otklonio isprike griješnika koji će se susresti s njihovom propasti, i blagoslovi neka su na njegovu familiju i drugove, pravedne i časne, koji su vjerovali u Allahovo predodređenje i pomirili se s Njegovim određenjem.

Ima puno zbrke i smućena razmišljanja o predodređenju, i većina ljudi koji su o tome razmišljali se izgubila u lakomislenim idejama. Neki misle da su ljudi potpuno određeni u svemu što izaberu ili urade; drugi pak kažu da ljudske akcije nemaju nikakve veze s Allahom. Treća grupa je uzela put između ove dvije prethodne pozicije, koji je zapravo pravi put i ispravno stajalište. Ovo stajalište je otkriveno ljudima koji će biti spašeni, tj, Ehl l-Sunnah we l-Džema'ah (Allah bio zadovoljan sa svima, onima koji su već prošli kao i onima koji će tek doći). Oni su odbacili obadvije ekstremnosti u ovom predmetu i izabrali srednji put.

Prenosi se da je Ebu Hanifah upitao Džafer bin Muhammed el-Sadiqa:

"O, sine Vjerovjesnika! Je li Allah prepustio sve stvari čovjeku?' On mu je odgovorio: 'Allah je daleko od toga da prepusti Svoje Gospodstvo ljudima.' Ebu Hanifah onda upita: 'Da li Allah prisiljava ljude na njihove akcije?' On mu odgovori: 'Allah je isuviše pravedan da ih primora na djelo te ih onda za isto kazni.' Kako to?' Ebu Hanifah je tražio objašnjenje. Dža'fer mu odgovori: 'Istina leži između: nema ni primoravanja a ni prepuštanja; čovjek nije ni primoran a niti mu je prepušteno sva kontrola nad stvarima.' Radi ovoga Ehl l-Sunnah vjeruje da su dobrovoljna ljudska djela određena od Allaha time što su stvorena i uvedena u egzistenciju od Njega, a određena od čovjeka time što su asocirana s njim na specifičan način koji se naziva postizanje (iktisãb). Tako se ljudske akcije u relaciji s Allahovom snagom nazivaju stvaranje, a u relaciji s ljudskom snagom se nazivaju postizanje.

Ipak, Aš'ari među teološkim učenjacima Ehl l-Sunneh smatra da ljudska čovjekova volja nema nikakva efekta na njegova djela. Allah proizvodi čovjekova djela nakon što ih je on odabrao. Jer u njegovom mišljenju, kontingentna volja čovjeka ne može proizvesti nikakav efekt. Tako on dospjeva blizu determinizma (el-džabr); konsekventno njegov pogled se naziva 'kvalifikovani determinizam' (el-džabr l-mutawassit).

Ebu Ishãq Isfarã'ini, na drugoj strani, smatra da kontingentna volja čovjeka ima efekta na njegova djela; zapravo, djela se pojavljuju kroz obadvije snage (ljudsku i Božansku) združeno. U njegovom mišljenju vrlo je vjerovatno da dvije snage proizvode jednu stvar djelujući na nju na dva različita načina.

Qadi Ebu Bekr Baqillani vjeruje da kontingentna snaga čovjeka efektuje samo karakter djela; tj, čini djelo pokornošću ili grijehom.

U mišljenju ovog poniznog pisca (Imam Rabanija) kontingentna snaga čovjeka efektuje i djelo i njegov karakter. Nema smisla reći da ljudska snaga efektuje karakter djela, ali da ne efektuje samo djelo. Karakter djela je ovisan o djelu, iako je istina da ga osoba mora efektovati preko i iznad samog djela. Jer egzistencija kvalitete je nešto više od egzistencije objekta koji kvalifikuje. Nema štete, u mom mišljenju, vjerovati da je čovjekova volja efektivna iako Imam Aš'ari to ne odobrava. Jer efektivenost ljudske volje je isto toliko Allahovo stvorenje kao i sama volja. Vjerovati da je ljudska volja efektivna je bliže istini; dok je vjerovanje Aš'arije, na drugoj strani, neka vrsta determinizma. Jer u njegovom mišljenju čovjek nema izbora, i njegova volja ne može proizvesti nikakav efekt. Jedina razlika između njega i determinista je u tome da za potonje, djelo uopšte nije čin njegova počinitelja te da mu je pripisano samo metaforično, a za Aš'arija dobrovoljno djelo je čin njegova počinitelja iako on u tome nije imao stvarnog izbora. Jer djelo je pripisano čovjekovoj volji bilo da je njegova snaga efektivna uopćeno kao što ljudi mimo Imam Aš'arija među Ehl l-Sunnom smatraju, ili nije ništa do lokus kao što Aš'ari vjeruje.

Ovo razdvaja pogled Ljudi Istine od pogleda ljudi neistine. Poricati djelo njegovom počinitelju i dopuštati mu atribuciju samo u imenu kao što deterministi čine je čista blasfemija i mudrovanje. Autor el-Tamhida piše: 'Deterministi kažu da djela proističu od čovjeka pojavom i imenom; u stvarnosti mi nemamo nikakve snage. Ljudi su kao drvo koje se pokreće kada ga vjetar pokrene; oni nisu ništa manje determinisani od drveta. Ovo je nevjerstvo, i onaj ko to vjeruje je nevjernik.' On takođe ima ovaj komentar o deterministima: 'Njihovo mišljenje da ljudi u stvarnosti ne čine svoja djela, bilo dobra ili loša, i da šta god da rade, njihov počinitelj je Allah, predstavlja nevjerstvo (kufr).'

Vi možete reći da ako čovjekova volja nema efekta na djela, i ako on nema stvarnog izbora, kakva je svrha pripisivati djela čovjeku kako to Imam Aš'ari čini? Na ovo ja ću reći: 'Ljudska volja iako nema efekta na djelo, je stvorena od Allaha kao preduslov za postojanje djela u smislu da će On obično stvoriti djela nakon što su ljudi izrazili svoju snagu i odabrali djela. Ljudska volja je uobičajen uzrok egzistiranja djela, te stoga ima ulogu u pojavljivanju djela; i ona se ne pojavljuju bez nje. Iako snaga ne efektuje djela, ona je njihov uobičajeni uzrok (el 'illah l-'adijah). Ovo je podloga radi koje se djela zapravo pripisuju ljudima. To je najviše što osoba može reći u odbranu Imam Aš'arija. Ipak, predmet zahtijeva daljnu istragu.

Znaj da svi pripadnici Ehl l-Sunneh vjeruju u predodređenje (qadr) i kažu da su sve stvari, dobro ili loše, ugodne ili neugodne, Allahom određene. Jer determinisati (qadr) znači proizvesti (ahdasa) i stvoriti (halaqa), a mi znamo da nema proizvođača i stvoritelja osim Allaha. "Nema boga osim Njega, Stvoritelja svega; stoga Ga obožavaj." (6:102) Mu'tazilah i Qadrijah poriču predodređenje (qada we qadr), i vjeruju da su djela isključivo produkt ljudske moći. Oni kažu da ako Allah odredi (qada) zlo i onda kazni ljude za isto, to bi bilo nepravedno s Njegove strane. Ali ovo je čista ignorancija. Jer Allahovo predodređenje ne negira ljudsku volju izbora; zapravo On je odredio da će ljudi počiniti ili odbiti da počine djela svojim vlastitim izborom. Istina je da Allah naređuje odabiranje i podržava izbor, radije nego da ga negira. Pogled Mu'tazileh i Qadrijeh je pogrešan i radi toga što je nepostojan s Allahovom akcijom. Jer Allahova djela, kada se razmatraju u relaciji s predodređenjem, su ili neophodna ili nemoguća; zato što kada On odluči (qada) egzistenciju nečega, to će se neophodno desiti, a kada On odluči ne-egzistenciju nečega, to se nikad neće desiti. Stoga, ako je neophodnost (pozitivnih ili negativnih) djela koja proističu od inicijalnog izbora uzeta za negiranje tog izbora, shodno tome Allah neće biti slobodan u odabiranju (el-Muhtãr), a to je blasfemija.

Očigledno je svakome da pogled o čovjekovoj samo-dovoljnosti u obavljanju djela ne samo da je popustljiv nego i apsurdan i apsolutno blesav. Radi toga su ih teolozi Mãwarã' l-Nehra cenzurisali u ovom predmetu. Oni su otišli čak dotle da su rekli da su i Zoroastrianci bolji od njih u ovom pogledu, pošto oni pridružuju Allahu samo jednog partnera dok Mu'tazileh pak Mu pridružuju bezbroj partnera.

Deterministi, nasuprot, vjeruju da ljudi ne djeluju i da njihovi pokreti nisu ništa drukčiji od pokreta neživih predmeta. Ljudi nemaju niti moći, niti volje, niti izbora. Oni nadalje vjeruju da ljudi nemaju ni nagrade za dobro kao ni kazne za zlo, da su nevjernici i griješnici faktički bespomoćni i, stoga, nisu odgovorni; jer, sva djela proističu od Allaha i ljudi su primorani da ih obave. Ovo je čisto nevjerstvo. Prokletstvo neka je na Murdži'eh koje kažu da grijeh ne šteti i da griješnici neće biti kažnjeni. Vjerovjesnik je rekao da su Murji'eh proklete od sedamdeset poslanika. Njihov pogled je očigledno pogrešan. Jer postoji jasna razlika između pokreta ruke koja udara i pokreta ruke koja drhti. Mi znamo da je prvi pokret dobrovoljan a da drugi nije. Njihov pogled je takođe kontradiktan fundamentalnom tekstu. Naprimjer, mi imamo u Qur'ãnu: '(Oni će biti kažnjeni) za ono što rade', i, 'I neka onaj ko hoće vjeruje, i neka onaj ko hoće poriče', itd.

Znaj da mnogi ljudi imaju slabu volju i manjkaju u dobrim namjerama; te stoga traže isprike i pokušavaju da skinu sa sebe odgovornost. Oni su vrlo skloni da vjeruju u doktrinu Imam Aš'arije, pa čak i doktrinu determinista. Nekad oni kažu kako čovjek nema stvarnog izbora, i djela su njegova samo u imenu. Nekad oni govore o impotentnosti volje, koja podrazumjeva determinaciju. Oni pri tom okreću svoje uši riječima ponekih Sufija o ovoj stvari, da je počinitelj djela niko drugi do Allah, da čovjekova volja uopšte ne efektuje djela, da su njegovi pokreti kao pokreti neživih objekta, čak su i njegovo biće i atributi kao fatamorgana u pjeskovitoj pustinji koju je čovjek isušen žeđu pobrkao s vodom; a kad joj se približi, on uvidi da je ona ništa, i nađe samo Allaha s njim. Ovakve riječi su ih načinile bezskrupuloznim u riječima i djelu.

Napravivši ovaj pregled, ja ću sada nastaviti da obrazložim ispravan pogled u ovoj stvari. Ipak, Allah najbolje zna istinu. Ako ljudi nemaju stvarnog izbora, kako Aš'arije vjeruju, onda Allah ne bi njima pripisivao griješenje. Po Aš'ariji ljudi nemaju izbora i njihova volja je potpuno ne-efektivna, i nije ništa više do lokus. Ali Allah je zapravo pripisao ljudima griješenje na nekoliko mjesta u Qur'anu. Ako je ljudska volja jednostavno lokus, i ne može imati efekt u bilo kom smislu, to ne bi opravdalo pripisivanje griješenja ljudima. Uistinu, Allah može kazniti ljude čak i kad nemaju svoje volje, i to ne bi bilo greška s Njegove strane; jer On je apsolutnni vlasnik Svoje imovine i slobodan da čini s tim šta god Mu volja. Ali ako je griješenje pripisano ljudima oni onda moraju imati volju; i nije ispravno tumačiti tekst (Qur'ana) metaforično, napuštajući njegovo očigledno značenje, kada za to ne postoji primoravajući razlog.

Što se tiče slabosti ljudske volje, to se može razumjeti u smislu slabosti naspram moćne Allahove volje, i tako shvaćen point je prihvatljiv i usaglašen. Ona se može takođe razumjeti u smislu nedovoljnosti ljudske volje da proizvede djela; to je takođe prihvaćen pogled. Ali ako se slabost ljudske volje razumije da znači da ona uopšte nema efekta na proizvođenje djela; to je neprihvatljivo. Ovo je bit cijelog problema. Mi smo naveli u detalje osnove radi čega se ovaj pogled ne može prihvatiti.

Osoba treba znati da je Allah obavezao ljude da djeluju prema njihovoj moći i sposobnosti, i ponudio im popuste imajući u vidu slabost u njihovoj konstituciji. On je rekao: 'Allah voli da smanji vaše obaveze, a čovjek je stvoren slabim.' ^{(Ibid 4:28)} I zašto da ne! On je Mudri, Pun Ljubavi i Milostivi. Nedostojno je Njegove mudrosti, ljubavi i milosti da On zahtijeva od ljudi ono što oni ne mogu učiniti. Allah nije tražio od njih da pomiču planine što oni ne mogu. Umjesto toga On je tražio ono što lahko mogu činiti, kao što je obavljanje namaza koji sadrži stojanje, pregibanje, i recitiranje onog što mogu zapamtiti. Osoba sve ovo može lahko obavljati. Post je također lahko obavljati, kao i zekat, jer to znači plaćati za četrdeseti dio ušteđevine a ne cjelinu ili polovinu iste, što bi bilo teško za ljude. Od Njegove savršene ljubavi Allah je odredio nadoknadu za djela koja se u određenim uslovima ne mogu obaviti. Naprimjer, On je odredio tejemmum kao nadoknadu za abdest (wudu'). Slično, On je dozvolio obavljanje namaza sjedeći onome ko ne može klanjati stojeći, i klanjati ležeći onome ko ne može klanjati sjedeći, i klanjanje simbolično glavom onome ko se ne može pregibati u ruku i sedždi, itd. To je očigledno svakome ko osmotri Šeri'at s otvorenim umom. On će naći da su Šeri'atske dužnosti dosta lahke i prakticirajuće, i uvidjet će savršenu Allahovu ljubav reflektiranu u njima. Dokaz da su ove dužnosti male je i činjenica da ljudi često žele da obavljaju i više od toga (dobrovoljni ibadet). Neki, naprimjer, vole da poste i mimo obaveznog posta, drugi vole da klanjaju više od pet obaveznih molitvi, itd. To nije ništa drugo do činjenica da su obavezne dužnosti manje od onoga što ljudi s lahkoćom mogu obavljati. Ako neki ljudi ih ne smatraju lahkim to je radi tamnila koje prekriva njihovu dušu i poganosti njihove naravi koja je posljedica upražnjavanja zlih požuda i kršenja Alahovih odredbi. Allah je rekao: 'Ono čemu ih ti pozivaš, je teško onima koji vjeruju u mnogo bogova',^(24:13) i, 'Ova molitva je teška ljudima osim onima koji su ponizni.' ^(2:45) Kao što bolest tijela čini obavljanje dužnosti teškim, slično tome bolest srca donosi osjećaj teškoće u čovjeku pri obavljanju istih. Svrha Šeri'ata je da razbije skrši dominaciju zle duše (nefsi emmareh) i da ukroti njene pokvarene aspiracije; upražnjavanje zlih aspiracija i pokornost Šeri'atu su dijametrično oprečni. Osjećaj teškoće je dokaz postojanja zlih aspiracija: što se tegobnije osjećaš, jača je dominacija zle duše nad tobom. Kada zle požude potpuno nestanu, sa njima potpuno nestane i osjećaj tegobe pri obavljanju Šeri'atskih dužnosti.

Što se tiče riječi nekih Sufija u vezi negiranja ljudske volje ili njene efektivnosti, kao što smo gore naveli, osoba treba zapaziti da ako se iste ne slažu sa Šeri'atom, one su poništene i bezvrijedne, one nemaju nikakve validnosti ili autoriteta. Naprotiv riječi teologa ('ulamã') Ehl I-Sunneh su te koje posjeduju autoritet. Samo one riječi Sufija koje se slažu sa stajalištima teologa su prihvatljive, a one koje im se protive se moraju odbaciti. Istina je pak da Sufije čije iskustvo je istinito teško da se i za dlaku odvajaju od Šeri'ata u onom što osjećaju, govore ili čine, niti imaju ideje i otkrovenja koja se odvajaju od Šeri'ata. Oni znaju da ako iste imaju nekog razilaženja s Šeri'atom, da je to usljed greške i faličnosti u njihovom iskustvu; ako su njihova iskustva autentična ona se neće razilaziti sa Šeri'atom. Ukratko, razilaženje sa Šeri'atom znači krivovjerje i blasfemiju. Kada Sufija izgovori riječi koje nisu u saglasnosti sa Šeri'atom, on to učini pod ekstatičnim stanjem i obhrvanošću. On se treba tolerisati a njegov kešf odbiti kao nevalidan, i treba se interpretirati u metaforičnom značenju. Riječi ekstatičnih ljudi se nikad ne trebaju bukvalno shvatati i doslovce uzimati. Ovo je šta sam imao kao blagodat od Allaha da napišem. Sva slava pripada Njemu, i neka su blagoslovi na Njegove pravedne robove. (Amin!)

Mistik se može uzvisti iznad nekih levela mogućnog, ali on nikad ne može sudjelovati u Neophodnom.

Pitanje: U mnogim tvojim pismima se objašnjava kako su esencije (bitci) mogućih zapravo ne-bitci koji u svojim individualiziranim formama reflektuju imena i atribute Neophodnog Bitka. Iz toga slijedi da kad individualna egzistencija ('ajn) nestane i ličnost se izgubi, nikakav tračak ne-bitka neće preostati, što sačinjava esenciju mogućeg, i ništa neće preostati osim čistog Bitka. Jer odsustvo jedne oprečnosti mora usloviti prisustvo druge, ako se obmana istovremenog negiranja oprečnosti želi izbjeći. Prema Sufijama, Egzistencija je identična sa Allahom ili je jedna od Njegovih distinktivnih kvaliteta. Bilo koji pogled podrazumjeva transformaciju Esencije, što je blasfemično.

Odgovor: Oprečnost ne-bitku nije Bitak koji je identičan s Allahom ili jednom od Njegovih esencijalnih kvaliteta. To je radije sjena ili reflekcija Bitka. Svaki bitak koji je suočen sa ne-bitkom ima element mogućeg i treba eliminaciju svojeg oprečnog ne-bitka. Atributi Neophodnog Bitka su transcendentni mogućem, ali pošto su ovisni o Neophodnoj Esenciji i tako suočeni sa ne-bitcima, oni nisu potpuno čisti od kontaminacije mogućeg. Oni su konstantno ovisni o Božanskoj Esenciji iako su vječni i nerazdvojivi od iste. Ovisnost je obilježje mogućeg. Ako jedna stvar ovisi o drugoj, onda je ona u stvari nesavršena i pripada kategoriji mogućeg. Ali ako ona ne ovisi o nečemu mimo sebe ona uključuje element mogućeg ali ne pripada sferi mogućeg. Radi toga je perfekcija Božanskih atributa na nižoj razini od perfekcije Božanske Esencije. Prema tome apsolutna neophodnost pripada isključivo Božanskoj Esenciji (zat) koja je iznad svake zamislive nesavršenosti i defekta. Božanski atributi su također neophodni, ali pošto su ovisni o Esenciji, njihova neophodnost je nižeg ranga od neophodnosti Esencije. Slično tome, njihov bitak je niži od Bitka Esencije, zato što je suočen sa ne-bitcima kao što su ignorantnost i impotentnost. Ali Bitak Esencije nema oprečnog ne-bitka i ne može se ni zamisliti da ga ima. Ako bi Božanski Bitak bio suočen sa ne-bitkom On bi trebao negaciju oprečnog ne-bitka. A potreba je obilježje nesavršenosti i karakteristika mogućeg. Allah je uzvišen iznad svega ovoga.

Očigledno je da osoba treba izbjegavati da koristi mogućnost u kontekstu Božanskih atributa, zato što to može biti pobrkano sa privremenošću a Allahovi atributi su vječni. Iako su oni u sebi neophodni oni su ipak neophodni po Božanskoj Esenciji od koje su nerazdvojivi. To implicira mogućnost ali ne i privremenost. To da Neophodni Bitak nema oprečni ne-bitak je istina kešfa i iskustva, ali i racionalni argumenti su iznijeti u potporu tog stajališta kao što su ponekad iznošeni za samo-evidentne istine.

Da se vratim na pitanje. Ja bih ovako odgovorio: Istina je da kada se mistik izgubi (od sebe) ne-bitak je eliminisan iz njegova bitka. Ništa osim bitka ne ostane; ne-bitak i sve što podrazumjeva je potpuno izbrisano. Ali bitak koji opstaje je bitak koji pripada mogućem i postoji u domenu imaginacije i percepcije; pa i pored toga on je subjekt stvarnih predikata. Nakon eliminacije ne-bitka on postaje ogledalo za kvalitete Neophodnog Bitka i zamjenjuje ne-bitak kao esenciju i realnost mogućeg. Prije eliminacije ne-bitka ovaj bitak je bio atribut ne-bitka i pripadao, kao što smo prikazali, domenu percepcije i imaginacije. Ali sada nakon eliminacije ne-bitka isti bitak zauzima mjesto ne-bitka, postaje esencija mogućeg i subjekt njegovih predikata, i obavlja sve funkcije ne-bitka, čak dotle da ima Opoziciju koja uključuje element mogućeg. Ali kad mistik prevaziđe stupanj Opozicije njegov bitak više nema Oprečnost; radije ne-bitak nema hrabrosti da ga suoči, i mogućnost nema noge da stane na nju. Ovo je nešto unikatno; to je stadij na kojem osoba treba tražiti istinu o ew adnã. Sve dok su mogućnost i ne-bitak prisutni, pa čak i kao posljedica opozicije, mistik se nalazi u ravni kãba kawsajn. Ali kada mogućnost i ne-bitak potpuno nestanu, mistik pristigne na samit od ew adna. Ali to ipak ne znači da je moguće postalo Neophodno. To samo znači da tada moguće opstoji čistom Allahovom Esencijom a ne više sjenom Njegova Bitka. Onaj ko je izgubljen u Allahu nije Allah.

Mistik opstoji Božanskom Esencijom isto kao što i Allahovi atributi opstoje Njegovom Esencijom. On tako opstoji o Onome koji je iznad Božanskih atributa. Ipak, atributi si nerazdvojivi od Esencije, i njihovo opstojanje je vječno i zauvijek. Opstojanje mistika, na drugoj strani, je privremeno i nije vječno. Ali atributi su suočeni ne-bitcima kao što su ignorantnost i impotentnost, dok se mistik pak izdiže iznad stadija opozicije od ne-bitka kao što smo već gore napomenuli.

Osoba može reći da kada se Opozicija od ne-bitka prevaziđe tj. transcendira, tada bi se trebala realizirati neophodnost, i moguće bi trebalo postati Neophodno. To je, ipak, nemoguće.

Mi bi ovoj primjedbi odgovorili ovako: Moguće bi moglo postati Neophodno ako bi poprimilo objektivnu egzistenciju. Ali moguće nema egzistencije van domena vizije i imaginacije. Kako može postići neophodnost? Mi imamo tako drugu razliku između opstojanja atributa i opstojanja mistika. Atributi opstoje kao objektivna egzistencija dok mistik opstoji kao imaginarna egzistencija, koja je, radi svoje stabilnosti i permanentnosti, tlo za individualni ego. Neka je jasno da ego mistika opstaje sve dotle dok ne-bitak ustrajava, što je njegova esencija. Ali kada ne-bitak nestane onda nestaje i tlo za ego na kojem može stajati. Opstojanje mistika nakon nestanka ne-bitka je zamršen predmet. Iako je bitak sada postao esencija mistika, on nije subjekt ega. Drugim riječima, 'ja' se odnosi na negativnu esenciju i odbija pozitivnu esenciju. Pošto većina mogućeg jeste ne-bitak koji čini moguće i izvodi iz njegove materice cijeli svijet kontingentnosti. Ovisnost mogućeg i njegovo poticanje u vremenu je efekt od ne-bitka; i njegova multiplicitnost i individualnost su takođe usljed ne-bitka. Bitak mogućeg je posuđeni bitak; uz to on je imaginaran i iluzoran, iako je stabilan i permanentan.

U diskutovanju nekih teških aspekata problema Božanske Esencije i atributa, mi smo koristili, radi jezičnih limitacija, neke riječi koje mogu naizgled pridavati neke karakteristike mogućeg Božanskim atributima pripisujući im defekt i nesavršenost. Ali to se nikad ne treba interpretirati doslovce. Sveti (El~Quddus) se mora uvijek uzdignuti iznad svakog defekta i nesavršenosti. Mi smo takođe koristili, slijedeći primjer velikih Sufija, riječi kao ogledalo, koje Šeri'at nije koristio u kontekstu sa Allahom. Ja se plašim i tresem radi ovoga. (Prevodilac: tj. da je Imam mogao iznaći bilo koji bolji primjer za pojašnjenje on ne bi koristio takve izraze) Naš Gospodaru! nemoj nas kazniti za naše greške i manjkavosti.

Osoba može prigovoriti i reći da se tedželli (teofanija) i zuhur zilli (manifestacija u sjenovitim formama) i slični izrazi pojavljuju u mojim pisanjima. Da li oni uključuju spuštanje (tenezzulat) Bitka u raznim stepenovima kao što druge Sufije vjeruju? Ali dosta iznenađujuće ja poričem spuštanje Bitka. Kako to objašnjavam?

Ja bih rekao ovo: 'Osoba mora prihvatiti spuštanje (tenezzulat) Bitka ako ona indentifikuje forme manifestacije sa manifestirajućom Realnošću kao što su određeni ljudi uradili. Ali ako osoba ne identifikuje iste onda joj nije potrebno da prihvati spuštanje (tenezzulat).' A ja sam uvjerenja da forme manifestacije nisu identične sa manifestirajućom Realnošću.

Velhamdulillahi rabbil~'alemin ves~salatu ves~selamu 'ala sejjidina Muhammedin ve 'ala aalihi ve sahbihi edžme'in.

Imam Rabbani

Komentari (0)