Prvi tom: 30to pismo (od 99-101 stranice) 

 

Cilj Sufizma nije postizanje intuitivnog znanja o realnosti, nego služenje Allahu. Nema stupnja višeg od stupnja služenja ('abdijat), i nema istine van Šeriata.

 

Čovjek je stvoren da bi služio Allaha (Svemogućeg Tvorca i Jedinog Božanstva). Ako je ljubav (ašk) rasplamsana u čovjeku, bilo na početku ili tokom njegova duhovnog putovanja (suluk), svrha je samo odvračanje pažnje od stvari koje su drugo do Allah. Ljubav nije nikada cilj sama u sebi; ona je samo sredstvo postizanja iskrenog služenja ('ubudijat). Osoba postaje istinski sluga Allahov kada se otrgne od ljubavi i privrženosti ovom materijalnom svijetu (dunjaluku). Ljubav (ašk) nije ništa do sredstvo isključivom služenju i predanosti Allahu. Zadnja stanica na Sufi putu (velajet) je služenje ('ubudijat); iza toga nema nijednog višeg stadija. Na ovom stadiju derviš uviđa da nema nikakve sličnosti između njega i njegova Gospodara: on je muhtać svemu, dok je njegov Gospodar apsolutno neovisan i samodovoljan i u svom Biću (zat) i u Svojim Atributima (siffat). On ne vidi ništa slično između svog bića i Božanskog Bića (zati ilahi), niti između njegovih atributa i Božanskih Atributa, niti između svojih akcija i Allahovih akcija. On čak štaviše izbjegava reći da je svijet sjena (zill) Allahova, jer to implicira uporedbu i analogiju. On jednostavno potvrđuje da je Allah Svemogući Stvoritelj a da je on samo stvorenje; ništa više ne tvrdeći osim toga. Neki ljudi su tokom svog duhovnog putovanja odvedeni vjerovanju u Jednog Činitelja; oni ne vide nijednog činitelja osim Allaha. Ali sufije Nakšibendi tarikata znaju da je Allah Stvoritelj a ne počinitelj akcija. Doktrina o Jednom Činitelju je korijen uzroka krivovjerstva (zendeqah). Ja ću to objasniti jednim metaforičnim primjerom. Recimo da žongler, sjedi iza platna, napravi forme nekih objekata, i onda proizvede neke čudesne pokrete u tim objektima. Oni koji imaju pronicljiv pogled će znati da je tvorac tih pokreta u objektima čovjek iza platna, iako su pokreti obavljeni od strane objekata. Stoga oni zaključuju da su forme te koje se pokreću a ne žongler. I oni su ispravno zaključili. Shvatanje Jednog Činitelja je proizvod duhovne intoksikacije (sukr). Istina je pak da ima mnogo činitelja, ali je samo jedan tvorac akcija. Istoj kategoriji pripada i vjerovanje tj. doktrina Jednog Bića (vahdetul vudžud). Ona je takođe proizvod duhovne intoksikacije i ekstaze. Kriterij za ispravnost mističnih ideja je da se one slažu sa jasnim istinama Šeriata; te ako se one rastave koliko i za dlaku od istog, one su posigurno proizvod duhovne intoksikacije. [Prevodilac: Kada se spominje duhovna intoksikacija onda se misli na pomućeno stanje svijesti jednog derviša koji je od preplavljujuće vizuelne i osjećajne ekstaze nesposoban da ispravno misli i rezonuje. U takvom stanju on ne može koristiti svoje znanje koje je stekao izučavanjem Islamskog zakona jer nema kontrole nad svojim osjetilima. To se zove sukr a uzrokovano je jakom džezbom. Džezba je neodoljiva privlačna sila koju Allah Milostivi ispoljava prema dervišu da bi mu odvratio pažnju i ukinuo privrženost stvorenom svijetu te je upravio isključivo prema Sebi.] 

 

Istina je samo ono što je uspostavljeno od strane učenjaka (ulema) Ehli Sunneh Vel Džem'ah; sve ostalo je krivovjerje i zabluda, i rezultat intoksikacije i ekstaze. Savršena usaglašenost sa Šeriatom je moguća samo na stupnju služenja ('abdijat); svaki stadij ispod toga ima u sebi element intoksikacije.

 

Neko je upitao Šejh Bahauddin Nakšibendija: "Šta je svrha duhovnog putovanja (suluk)?" On je odgovorio: "Svrha je da znaš u detalje ono što znaš ukratko, i da vidiš u viziji ono što znaš kroz argumente." 

 

Šejh nije rekao da je svrha suluka saznavanje nečeg van i iza već uspostavljenih istina Šeriata. Ipak činjenica je da derviš prima različite ideje tokom svog suluka. Pa i pored toga jednom kada derviš dosegne kraj tog duhovnog puta, tj. suluka, te različite ideje nestanu bez traga kao para u zraku. On tada posmatra istine Šeriata u njihovim detaljima (koje obični ljudi ne mogu uočiti) istupivši van uskog vidokruga razuma u prostranstvo kešfa (duhovnog osmatranja realnosti). Allahov Poslanik prima istine kroz Objavu (vahi), a derviš prima iste istine kroz inspiraciju (ilham) direktno i iz istog im izvora, a pravnik (fakih) uzima te istine putem dedukcije iz Objave i definiše ih u vidu principa tj. Islamskih zakonskih postavki. Poslanik prima istinu u detalje, a i derviš prima istinu u detalje. Ali među njima postoji bitna razlika: istina prvog ovisi o sebi, dok istina drugog ovisi o prvom, i potčinjena je njenom autoritetu. [Prevodilac: Drugim riječima, derviševo duhovno osmatranje istine (kešf) je potčinjeno Poslanikovoj Objavi istine (vahi). To je zato što je Allah zagarantovao nepogrešivost Objava dostavljenih Poslanicima ali to isto nije zagarantovao inspiraciji (ilhamu) dervišu. Osim toga ljudi će biti odgovorni i pitani samo za vjerovanje i slijeđenje Objave (vahi) a neće biti pitani za vjerovanje u inspiraciju (ilham) derviša. Poznato je da satana (Iblis) konstantno pokušava da uprlja i smuti istinu sa neistinom. On je to činio čak i u procesu proslijeđivanja Objava ali je Džibril po Allahovoj komandi uklanjao njegove primjese jer Objava mora biti čista od sataninih došaptavanja i primjesa pošto od njene čistoće ovisi spas i finalni obračun ljudima i džinnima. Stoga inspiracija dervišu nije nikad 100% sigurna od sataninih primjesa te se treba filtrirati od istih time što će se osmotriti pod lupom Objave. Stoga fatalno je vjerovati da inspiracija (ilham) može biti neovisan i pouzdan izvor istine.]

 

Prvi tom: 266to pismo (od 623-4te stranice) 

 

Objekt Sufi tarikata nije ništa drugo do stvaranje ubjeđenja (jaqin) u vjerovanja Šeriata i olakšavanje praktikovanja njegovih pravila. 

 

Pošto se osoba opremila ispravnim vjerovanjima i pokorila Šeriatskim pravilima, ona treba, ako Allah tako htjedne, da uđe na put Sufija. Ali osoba ne treba da ulazi u njega da bi dostigla nešto van i povrh vjerovanja Šeriata, ili da dobije nešto novo. Svrha kročenja Sufi putom je da se zadobije ubjeđenje (jaqin) u objekte vjerovanja koje neće moći biti oslabljeno sumnjama skeptika niti poljuljano primjedbama kritičara. Jaqin tj. ubjeđenje koje se zasniva na argumentima nije čvrsto, i onaj koji koristi rezonovanje ne može zadobiti sigurnost u vjerovanju. "Znaj da kroz sječanje na Allaha (zikrullah) osoba zadobija smirenost i zadovoljstvo srca." To je objekt Sufi tarikata po pitanju vjerovanja. Po pitanju Šeriatskih praksi, objekt Sufi puta je učiniti njihovo obavljanje lahkim i spontanim, ukloniti manjkavost i tromost u obavljanju istih, i pokoriti strast svoje ličnosti (nefs, heva).

 

Prema tome, svrha Sufi suluka nije osmatranje oblika i prizora transcendentalnih realnosti, niti osmatranje boja i svjetala; to sve nije ništa do igra i zabava. Materijalne forme i svjetla nisu ništa manje interesantna ako je osobi do zabave; zašto onda da osoba napusti te i trči za duhovnim formama i svjetlima, i još da se podvrgne mukotrpnim i teškim praksama u tu svrhu? Forme, jedne ili druge, i svjetla, materijalna ili duhovna, su sva stvorena od Allaha. On ih sveukupno transcendira; ona nisu ništa do Njegovi znakovi i dokazi.
Ša bih ja trebao reći o slušanju pjesama, ili plesanju (igranju), ili o zapadanju u trans, ili posticanju ekstaze! Sva stanja i iskustva proistečena iz nedozvoljenih sredstava su, po mom mišljenju, samo vrsta kušnje kojom Allah testira ljude. Osobe kojim Allah podari slobodu ovog puta, prolaze kroz ova stanja, iskuse ujedinjenje, i primaju vizije u smislu formi ovog svijeta. Mistici Grčke i takozvani 'sveci' Brahmanije u Indiji su takođe imali sva ova iskustva. Znak validnosti bilo kojeg iskustva je, prvo, da se slaže sa doktrinama Šeriata i, drugo, da osoba u svrhu postizanja tih iskustava ne koristi nikakve u Šeriatu zabranjene ili sumnjive stvari. Znaj da su muzika i igranje (ples) samo trivijalne igre.

 

Prvi tom: 97mo pismo (241va strana) 

Doživljavanje tj. iskustvo fene' i baqe' je esencija velajeta; njegova svrha je proizvodnja ubjeđenja. 

 

Objekat stvaranja čovjeka je obožavanje i pokornost Allahu onako kako je to On odredio; a objekt obožavanja i pokornosti je postizanje ubjeđenja (jaqin) koji je esencija vjerovanja. To bi moglo biti značenje ajeta: "Obožavaj i pokoravaj se Allahu dok (hatta) ne postigneš ubjeđenje (jaqin)." (El~Hidžr 99) Jer, riječ hatta predstavlja svrhu kao i što predstavlja i kraj. Prema tome, ovaj ajet može biti protumačen ovako: "Obožavaj i pokoravaj se Allahu da bi postigao ubjeđenje (jaqin)." Drugim riječima, vjerovanje koje osoba ima prije obožavanja i pokoravanja Allahu je više formalno nego istinsko vjerovanje tj. ubjeđenje (jaqin). Allah kaže: "O vi koji vjerujete (amenu), vjerujte (aminu)!" (En~Nisa 136) Što znači: "O vi koji imate formalni iman potrudite se da imate istinski iman (haqqa-l-jaqin) obožavanjem i pokoravanjem Allahu onako kako je On odredio."

 

Objekt fene i baqe, koje su esencija velajeta (duhovnog evolucionog puta), je da se postigne ubjeđenje (jaqin), i ništa drugo. [Prevodilac: Fena i baqa su Sufi termini arapskog jezičnog porijekla. Fena u Sufizmu znači dostizanje stanja svijesti u kojem osoba ima utisak da je poništena u samoj svojoj egzistenciji i da se utopila ili ujedinila sa Allahovom egzistencijom pri tom totalno gubeći samosvjesnost. U tom stanju svijesti osoba (derviš) nije svjesna niti sebe niti ičega osim Allaha. Naravno sve se to dešava samo u viziji a ne u stvarnosti jer u stvarnosti Allah je apsolutno transcendentan svakom poimanju i poistovječivanju. U realnosti fena vudžudi je apsolutno nemoguća ali fena šuhudi je moguća jer se dešava u vidu doživljavanja vizija o ujedinjenju i utapanju u Allahovo Biće. Osoba koja ne razumije ovu bitnu razliku između ove dvije doktrine ne smije nipošto da vjeruje u bilo kakvo ujedinjavanje sa Esencijalnim Bitkom jer može pokvariti svoj iman. Fena je vizuelno iskustvo, koje je u stvari samo proizvod Allahove kreativne moći (tekvin), namijenjeno za totalno poništavanje samosvijesti derviša koji će iz tog stanja izići čist od bilo kakvih privrženosti i ljubavi osim prema Allahu. Samo poslije tog iskustva osoba može da obožava Allaha sa istinskim ihlasom (iskrenošću). Baqa je pak stanje svijesti onoga koji je izišao iz Fene tj. poništenja samosvijesti. Ona manje ili više znači da je ta osoba ponovo svjesna sebe i stvorenih stvari ali istovremeno postpuno svjesna i predana Allahu. Šta je razlika onda od stanja svijesti prije fene i poslije fene? Razlika je u tome što je osoba morala konstantno da se bori da drži Allaha u svojoj svijesti dok pak poslije fene ona to ima bez ikakve borbe i nastojanja sa svoje strane. Osoba prije fene mora stalno da popravlja svoj nijjet (naum) da bi obavila bilo kakvu akciju samo za Allahovo zadovoljstvo dok poslije fene ta ista osoba sve što čini automatski radi samo za Njegovo zadovoljstvo. Svaki otkucaj srca, dah i misao te osobe svjedoči i slavi Allaha. To je stanje svjesti koje odražava savršenstvo vjere (ihsan). Kao što je to Resulullah rekao u svojoj definiciji ihsana: "Obožavanje Allaha kao da Ga se vidi pred sobom."]

 

Ako osoba razumije fena u Allahu i baqa sa Allahom u bilo kom drugom smislu koji sugerira fuziju (čovjeka) u Allaha, onda je to krivovjerno kvarenje vjere. Mnoge stvari dolaze iz usta Sufije dok je u stanju duhovne intoksikacije (sukr), koje on mora eventualno da prevaziđe, okrene se Allahu i potraži Njegova oprosta. Ibrahim ibn Šejban, jedan od velikih Sufija kaže u djelu Tebeqat: "Istinska fena i baqa se sastoji u tome da osoba iskreno vjeruje u Allahovo Jedinstvo (ihlas 'l-vahdanijah) i da časno živi kao Njegov sluga (sihhat 'l-'ubudijah). Bilo šta povrh i pored toga, je očita greška i nevjerstvo (kufr)." Tako mi Allaha, ovo što kaže je istina; njegove riječi svjedoče njegovoj ispravnosti. Fena u Allahu znači poništenje sebe u izvršavanju Alahove volje. Vi možete shvatiti sejr ila Allah (meditiranje koje vodi Allahu) i sejr fi Allah (meditiranje u Allahu) na istom principu.

 

 

Šta da kažem o trivijalnim idejama Sufija, i šta da kažem o njihovim doživljajima i iskustvima. Na vječnom svijetu (Ahiretu), njihova iskustva i saznanja neće biti vrijedna pola pare osim ako se budu slagala sa Šeriatom, i njihove ispiracije neće biti vrijedne ni koliko pola zrna ako ne budu podlijegale kriteriju Qur'ana i Sunneh. Svrha putovanja Sufi putem je ojačavanje ubjeđenja u objekte vjerovanja onako kao što je regulisano Šeriatom, što je stvarno značenje vjere, kao i postizanje sposobnosti da se Šeriatske dužnosti obavljaju sa lahkoćom onako kao što je to regulisano fikhom. Nema svrhe iza niti povrh toga. Jer Allahova vizija je obećana za drugi svijet (Ahiret) i ne može se imati na ovom svijetu; inspiracije i vizije kojim se Sufije hrane ne pružaju im ništa do užitka sjenki i radosti sličnosti. Allahapsolutno transcendira sve to (vara' 'l vara'). Ja se ovim sada nalazim u čorsokaku: ako reknem istinu o vizijama i inspiracijama kako stvar u realnosti stoji, bojim se da ću time obeshrabriti putnike (salike) na ovom putu (suluk) i negativno efektovati njihov trud; ali ako, na drugoj strani, ja ne kažem istinu, bojim se da ću biti kriv za prodavanje neistine za istinu iako poznajem istinu.

 

 

Slavljen neka je Onan koji je uklopio svjetlo sa tamom i spojio trans-fenomenalno koje je van prostora sa fenomenalnim (pojavnim) koje je u prostoru; i slavljen neka je Onaj koji je stvorio u svjetlu toliko jaku ljubav za tamom da stremi ka ujedinjenju sa tamom tako da bi moglo kroz to ujedinjenje još blistavije svjetliti. To je kao kada želite poliširati ogledalo da bi moglo biti blistavije, vi ga prekrijete prašinom tako da može svjetliti blistavije kontrastom sa tamnilom prašine, i da poveća svoje blještilo kontrastom sa prljavštinom gline.

 

Kada je svjetlo zaneseno ljepotom svoje fenomenalne ljubavi i obrhvano svojim ujedinjenjem sa materijalnim tijelom, ono zaboravi viziju koju je imalo o Transcendentom, i zaboravi sebe i svoje vlastite egzistencijalne kvalitete (tevabi' vudžudihi). Kada se ovo desi ono ide nadolje sa svojom ljubavi do levela "Ljudi od Lijeve strane" (ashabi 'l meš'emeh) i ono je lišeno časti od "Ljudi od Desne strane" (ashabi 'l mejmeneh). [Prevodilac: "Ljudi od Lijeve strane" su nevjernici a "Ljudi od Desne strane" su vjernici i ovi citati su ajeti 8-9 iz sure El~Vaqi'ah. U toj suri se ljudska vrsta djeli na tri skupine dvije već spomenute, tj. nevjernici i vjernici, i treća skupina su "Oni su Allahu bliski" (el~muqarebbun) tj. Poslanici i evlije koji su prvi i najsnažniji u vjerovanju.] Ako to svjetlo nastavi sa tim gušećim ujedinjavanjem i ne iziđe van na otvoren zrak slobode onda će biti potpuno upropašteno. Jer ono nije uspjelo postiči svrhu radi koje je stvoreno, ili razviti sposobnosti kojim je obdareno. Ukratko, ono je izgubljeno i svršeno. Ali ako je, na drugoj strani, ono Allahovom milošću spašeno i Allahovom milošću oprošteno, onda se može ponovo uspeti, sjetiti onog što je zaboravilo, i povratiti Allahu govoreći:

 

"Samo Tebi je moj Hadždž i moja Umra, O moja ljubavi! 
A ne ciglama i kamenju koje ostali posjećuju." 

 

Stoga ako se ono utopi u meditaciji o Allahu na ispravnim linijama (tj. sa ispravnom teologijom), i skoncentriše na Njega na najbolji mogući naćin, tamnilo se onda preda njemu, i utopi se u njegove iluminacije (osvjetljivanja). Kada se ova utopljenost intenzificira do te mjere da ono zaboravi materijalnu primjesu skroz na skroz, i zaboravi sebe i svoje egzistencijalne osobenosti (tevabi vudžudihi) kompletno, onda nestane u viziji Svjetla svjetala i dostigne svoj cilj samo sa jednim velom između. U tom trenutku ono postigne samo-poništenje (fena') u oba vida; fizički (džesedi) i mentalni (ruhi). Ako poslije ovog samo-poništenja ono opstane u toj viziji onda ono kompletira svoje samo-poništenje (fena) i opstojanje (baqa). Tek u ovom trenutku ono može s pravom ustvrditi velajet.

 

Poslije dostizanja ovog pointa ono može ostati potpuno utopljeno u objektu svoje vizije i zaboraviti sebe u njemu zauvijek. Ili se može povratiti svijetu i pozivati ljude Allahu, na takav naćin da živi svojim unutarnjim bićem ujedinjen sa Allahom a s vanjskim bićem okrenut prema svijetu. Na ovom stupnju svjetlo je oslobođeno tamnila utisnutog u njemu, da bi se moglo predati Allahu; i činom svog oslobođenja ono se kvalifikovalo da pristupi Ljudima Desne Allahove Ruke. Treba da bude jasno da, Allah nema desnu niti lijevu ruku; ali mi simbolično spominjemo Njegovu desnu ruku, jer ona predstavlja, blagoslov i milost u kombinaciji. Hadis kaže: "Obadvije Njegove ruke su desne ruke." (Sahih Muslim, Imarah 18)

 

Tamnilo koje slijedi svjetlo okupira se obožavanjem i pokornošću. Kada spominjem transcendentalno svjetlo ja mislim na duh (el~ruuh), radije, realnost duha; a kada spominjem tamnilo obuhvaćeno prostorom ja mislim na dušu (el~nefs). U istom smislu ja koristim riječi: unutarnje ja (el~batin) i pojavno ja (el~zahir).

 

Neko može upitati: Kako to da su evlije (Allahu bliski miljenici) koje su utopljene u stanju očitovanja Allahova Jedinstva uopšte svjesne pojavnog svijeta oko njih, i obavljaju svakodnevne dužnosti u suživotu sa ljudima? Šta poništenje sebe i konstantna utopljenost znači? I kakva je razlika među ljudima koji su konstantno u utopljenosti i onih koji su povraćeni u svijet i zatraženi da pozivaju Islamu?

 

Pod poništenjem sebe i utopljenošću ja mislim na utopljenost duha (el~ruuh) kao i duše (el~nefs) pošto je prethodno ona (duša,nefs) sebe utopila u iluminaciji duha (el~ruuh), kao što sam već prije obrazložio. Osoba je svjesna svijeta kroz svoja osjetila, osobenosti i organe koji sačinjavaju dušu (el~nefs). Biće kao cjelina je to koje je utopljeno i poništeno u iluminaciji koju je duh doživio; ali njegove razne osobenosti ili moći još uvijek nastavljaju da funkcionišu kao i prije bez ikakve distorcije ili oštećenosti.
Evlija koji se povratio svijetu, i duša mu se pomirila, izlazi van iluminacije i poduzima aktivno pozivanje Allahu. On ponovo razvija osjećaj za svijet, i radi tog osjećaja, njegov trud i poziv je nagrađen uspjehom. A za tvrdnju da je duša jednoća a osjetila i druge osobenosti su njeni dijelovi, to može biti shvaćeno na ovaj naćin. Duša (nefs) je povezana sa srcem (qalb), koje je povezano sa duhom (ruuh) kroz Obuhvatajuću Realnost Srca; sve poruke (senzacije, inspiracije i manifestacije) od duha (ruuha) prvo dospiju do ove Realnosti i onda kroz nju do svih pojedinačnih osobenosti i osjetila. Otuda ona (Realnost) ima neku vrstu prisustva u duši (nefs). To je razlika između ove dvije grupe evlija.

 

Treba da se zna da je prva vrsta evlija sačinjena od opijenih (vizuelno utopljenih) osoba, a druga vrsta evlija su trezvene osobe. Prva vrsta ima svoju čast i ugled, ali je druga vrsta njima superiornija. Stanje opijenosti (duhovne) priliči i odlikuje evlije, a stanje trezvenosti odlikuje Poslanike (nebijjin). Da nam Allah podari čast i ugled evlija i obdari nas emuliranjem Poslanika! [Prevodilac: Drugim riječima da nam Allah podari status evlija ali onih koji su povraćeni svijetu i trezveni od duhovne opijenosti.]