Uistinu, logika nikada nije tvrdila da se bavi istinitim mislima, nego je upućivala na metode kako bi se došlo do istine u kojoj se misli i stvarnost podudaraju. Svima onima koji hoće da razmišljaju ovo je savjet i uputa da je 'logička etapa' imanentna čovjekovom biću u procesu dozrijevanja njegove svjesnosti, te da se na određenom stepenu mora prevazići. Ali, ovo je istodobno i opomena mladim ljudima da rečenu etapu iskoriste za školovanje i studiranje. Pomnije sagledano, ako je logika u početku učitelj, poslije će biti učenik i sluga. Priznanje neznanja može doći samo od onoga koji poznaje svoje granice. Zasluga logičara je nedvojbeno i u tome što nikada nisu davali mogućnost da se misao poistovjeti sa predodžbom, iako su imali povoda za to( grč. idea - slika, oblik, vanjština...), niti daje ona puki odraz realnih stvari i procesa, itd. Ona sama jeste nastojala oko misli ali nikada nije objelodanila šta je to zapravo misao.

A kako nas divno Rumi, k.s., poučava: „Posmatraj vladavinu Boga nad mislima. On im daje oblike ne koristeći sredstva, bez pera i oruđa. Kada bi pocijepao srce i iskidao ga u male komadiće u njemu ne bi mogao pronaći te misli: ni u krvi, ni u nervima, ni gore ni dole, ni u jednom dijelu tijela, jer one su nematerijalne i nepripadajuće; nećeš ih pronaći ni vani. Pošto je vladavina Boga nad mislima tako suptilna da nema nikakvog znaka, zamisli koliko je tek Stvoritelj svih stvari suptilan i bez znaka... "(Fihi- ma- fihi, 92)

Bezmjesnost misli ukazuje na bezmjesnu suštinu čovjeka (duh) kao i znanje ('ilm) istine koje je imanentno toj bezmjesnoj naravi. Ukoliko se zanemari ovaj vid neprolazne, odnosno vječne ljudske suštine a istakne prolazna i 'mjesna' dimenzija onda se bezmjesna i istinita misao u vidu znanja ('ilm-znanje od Boga) povlači, a čovjek biva utamničen svojom požudnom dušom (nefs) i maštom koji se, dok se služe govorom kao oruđem, redovno i po ustaljenom pravilu ra-skrivaju i iskazuju nama dobro poznatim stavom:, Ja mislim... "(„Ego cogito..."). Svojevremeno, ovo je bila krilatica novovjekovne misli a danas je u naučnom mišljenju vodeća paradigma na kojoj moderna nauka gradi vlastiti napredak.

Bezmjesnost je odlika Razuma, dok je 'mjesnost' odlika tjelesne duše kao i 'njenog znanja' izraže-nog u vidu vlastitog (ego-ističnog) mišljenja. Kako ne treba tragati za suštinom u slučajnosti, prolaznosti i 'mjesnosti' na veličanstven način nam to otkriva Rumi k.s.: "Što se tiče onoga koji traži znanje u srcu, možeš plakati nad njim. A onome koji traži Razum u (tjelesnoj) duši, možeš se narugati. "(Fihi-ma-fihi,59) To se pojašnjava jednostavnim primjerom kroz odnos mošusa i njegovog mirisa. Miris je svojstvo mošusa i kao takav neodvojiv je od njega jer se mošus manifestuje putem njega. Ukoliko se neko veže samo za miris, pogrešno postupa. No, sretna osoba je samo ona koja ide od mirisa do same stvari i nalazi jedinstvo s njom.

Za razliku od mišljenja čije mjesto izviranja i pojavljivanja je svjesni dio (glava) neprosvjetljene i ne-preobražene tjelesne duše (nefs), istinsko znanje ('ilm) se manifestuje putem srca (qalb), ali mu ono nije izvor. Razum može u konačnici da se manifestuje tek putem pre-obražene tjelesne duše, tj. putem njenog svjesnog dijela, kada motri čistu istinu, ali mu tu nije izvor. Jednostavnije rečeno, ako je Razum Svjetlost onda je glava svjetiljka, ali ona sama nije izvor Svjetlosti. Pošto i Razum i znanje imaju bezmjesnu narav, Rumi, k.s., istinskog čovjeka oslovljava pridjevkom 'bezmjesni i besmisleni'.«

@Mr. Nezir Krčalo