U skladu s ovim dvjema posljednjim riječima, počeo je o Meleku i Objavi govoriti onima koji su mu, odmah poslije njegove žene, bili najbliži i najdraži. Do sada mu nije bilo naređeno da im postavlja bilo kakve zahtjeve, osim da ne otkriju njegovu tajnu. Ali, ovakvo stanje nije dugo potrajalo: Džibril mu se jednog dana pojavi na uzvišenju iznad Mekke i petom udari o jedan busen na padini brda, na šta iz njega poteče izvor. Melek obavi obredno pranje da pokaže Poslaniku kako da se očisti za molitvu, a Poslanik je slijedio njegov primjer. Potom mu pokaza kako će držati tijelo i kakve će pokrete činiti pri molitvi: stajanje, naginjanje, padanje ničice i sjedenje, uz stalno ponavljanje tekbira, riječi kojim se veliča Bog: Allahu ekber - Bog je najveći, i završni pozdrav: Es-Selamu alejkum - Neka je mir s vama, a Poslanik je i ovoga puta slijedio njegov primjer. Onda je Melek otišao, a Poslanik se vratio svojoj kući i poučio Hatidžu svemu što je i sam naučio, pa su zajedno obavili molitvu.

Vjera se ovim utemeljila na obrednom čišćenju - abdestu i molitvi - namazu. Poslije Hatidže, prvi su je prihvatili Ali i Zejd, te Poslanikov prijatelj Ebu Bekr iz roda Tejm. Aliju je tada bilo samo deset godina, a Zejd još uvijek nije imao nikakva uticaja u Mekki, ali Ebu Bekr je bio voljen i poštovan, jer je bio čovjek širokog znanja, jednostavnog ponašanja i sa njim je bilo prijatno u društvu. Mnogi bi mu dolazili da ga upitaju za savjet, pa se on počeo povjeravati svima onima za koje je znao da im može vjerovati, potičući ih da slijede Poslanika. Više njih se odazvalo zahvaljujući njemu, a medu prvima su bili dvojica ljudi, Avfov sin Abdu Amr iz roda Zuhra, koji je bio daleki rođak Poslanikove majke, i Džerrin sin Ebu Ubejda, iz roda Beni l-Haris.

Za Abdu Amra, prvog od ove dvojice, vezan je značajan presedan. Među najveličanstvenijim odlikama Objave, bila su dva imena Božanska: Er-Rahman i Er-Rahim. Riječ rahim, intenzivni oblik od rahim, milostivi, upotrebljavala se u značenju veoma milostivog ili bezgranično milostivog. Još intenzivniji oblik rahman, prestao se koristiti, zbog toga što se nije imao na koga primijeniti.

Objava je taj pojam vratila u upotrebu u skladu sa osnovnom potrebom nove vjere da se oslanja na vrhunosti transcendencije. Pošto je jače i od Er-Rahim (Svemilosni), Božije ime Er- Rahman odnosi se na samu suštinu ili korijen pojma Milost, to jeste, na Beskrajno Milosrđe ili Dobrotu Božiju, a Kur'an ga izričito izjednačava sa Allahom: Ti reci: "Zovite 'Allahu!' ili zovite: 'Svemilosni!', kako Ga vi zvali, imena Njegova najljepša su. " Ovo ime koje označava Dobrotu bilo je veoma drago Poslaniku, a pošto je ime Abdu Amr, rob Amrov, isuviše naginjalo paganstvu, on je ime novog vjernika promijenio u Abdurrahman, rob Beskrajno Svemilosnog. Ali sin Avfov nije bio jedini čovjek čije je ime promijenio u Abdurrahman.

Neki od najranijih odaziva vjeri bili su prvobitno potaknuti takvim pobudama kakve nije mogla izazvati nikakva ljudska moć uvjeravanja. Ebu Bekr je odavno u Mekki bio poznat po svojoj nadarenosti da tumači snove. Jednoga jutra neočekivano ga je posjetio Halid, sin moćnog Semsije, Seida ibnu l-Asa. Na mladićevu licu bili su vidljivi tragovi skorašnje prestravljenosti nekim užasnim iskustvom; on je požurio objasniti da je prethodne noći sanjao san, za koji je znao da mora da je znakovit, ali mu značenje nije mogao dokučiti. Je li mu Ebu Bekr mogao odgonetnuti njegov smisao? Sanjao je da stoji na rubu provalije, u kojoj bjesni oganj tako golem da mu se nije mogao nazrijeti kraj. Onda mu je došao otac i pokušao ga gurnuti u njega. Dok su se borili na rubu provalije, u času najvećeg straha, oko pasa je osjetio jak stisak nečijih ruku koje ga zadržavaju da ne padne usprkos naporima njegova oca. Osvrćući se, vidio je da mu je spasitelj El-Emin, Muhammed sin Abdullahov,i u tom se trenu probudio. "Želim ti sreću," rekao je Ebu Bekr. "Taj čovjek što te je spasio jest vjerovjesnik Božiji, zato pristani uz njega - ne samo da ga slijediš, nego da te uvede u islam koji će te sačuvati od pada u vatru." Halid je pravo otišao Poslaniku i, ispričavši mu svoj san, upitao ga kakva je njegova poruka, i šta treba raditi. Poslanik ga je naputio, pa je Halid prihvatio islam, krijući to odsvoje porodice.

Negdje u isto to vrijeme, još je jednog čovjeka iz roda Abdu Šems, trgovca što se vraćao iz Sirije, jedne noći iza sna probudio glas koji je dozivao u pustinji: "Vi koji spavate, probudite se, uistinu se Ahmed obznanjuje u Mekki." Trgovac je bio Osman, sin Emevije Affana, po majci unuk Umm Hakimu l-Bejde, Poslanikove tetke, jedne od Abdu l-Muttalibovih kćeri. Ove riječi su mu se utisnule u srce, iako nije shvatao šta se podrazumijeva pod "obznanjuje", niti je prepoznao da poredbeni oblik Ahmed "najslavljeniji" ukazuje na Muhammeda, "slavljenoga". Ali prije nego što je došao do Mekke, na putu ga je sustigao Talha, iz roda Tejm, Ebu Bekrov rođak. Talha je prošao kroz Bostru, gdje ga je monah upitao je li se već pojavio Ahmed u Narodu Svetilišta. "Ko je Ahmed?" upitao je Talha. "Sin Abdu l-Muttalibova sina Abdullaha," odgovorio je monah. "Ovo je njegov mjesec, u kojem će se najaviti; on je posljednji poslanik." Talha je ove riječi ponovio Osmanu, koji mu je ispričao o svome vlastitom iskustvu, a po povratku, Talha je predložio da odu kod njegova rođaka Ebu Bekra, koji je poznat kao najbolji prijatelj tog čovjeka, i on im je sada jedino bio na umu. Tako su otišli kod Ebu Bekra, a kada su mu ispričali šta su čuli, istog ih je trenutka odveo Poslaniku da i njemu ponove monahove riječi i riječi glasa iz pustinje. Nakon što su ovo uradili, pristupili su u vjeru.

Četvrto preobraćenje, nimalo beznačajnije po načinu na koji se dogodilo, bilo je preobraćenje Abdullaha ibn Mesuda, mladog saveznika roda Zuhra. Sam je to ispričao ovako: "U to sam vrijeme bio mladić, tek dospio do muževnog doba, i čuvao sam stado Ukbe ibn Ebi Muajta, kad jednog dana naiđoše Poslanik i Ebu Bekr. Poslanik me je upitao imam li mlijeka da im dam da se napiju. Odgovorio sam da stado nije moje, nego da mi je povjereno na čuvanje i da im ne mogu dati da piju. Poslanik je rekao: "Da nemaš kakvu mladu ovcu što je ovan još nije zaskako?" Rekao sam da imam i donio im je. Pošto ju je privezao, Poslanik je stavio ruku na njeno vime i počeo učiti, na šta vime nabreknu od mlijeka, a Ebu Bekr donese velik kamen izdubljen kao šolja. Poslanik je u nj namuzao mlijeka, pa se svi napismo. Onda je rekao vimenu: 'Osuši se!' - i ono se osušilo." Abdullah je, koji dan iza ovog događaja, otišao Poslaniku i primio islam. Za kratko vrijeme od njega je naučio napamet sedamdeset sura,  jer je izuzetno brzo pamtio, pa je uskoro postao jedan od najboljih i najuglednijih učača Kur'ana.

Poslanik je bio žalostan u vrijeme kad mu se Nebo nije obraćalo; ipak ga je još uvijek hvatala jeza kad bi bio izložen žestokom udaru Božanske Riječi, koja je svoju silinu potvrdila u još neobjavljenom ajetu: Da Mi ovaj Kur'an brdu nekom objavimo, ti bi vidio kako je ono skrusenosću ispunjeno, i kako bi se pred strahom od Allaha raspalo? Još bi mu uvijek dolazio nagon da uzvikne: "Pokrij me, pokrij me!" A jedne noći, dok je ležao umotan u svoj ogrtač, usred njegove osame prolomi se Božanska Naredba, strožija i hitnija od bilo koje što ju je do tada primio, nalažući mu da upozori ljude na Dan Sudnji: O ti, pokriveni! Ustani i opominji! i Gospodara svoga veličaj ti! I odjeću svoju očisti! I kumira se kloni! I ne prebacuj da ti je mnogo! I radi Gospodara svoga otrpi! A kada se u rog puhne, e, to će tada Dan tegoban biti, za nevjernike lagodan neće biti!'

Jedne od narednih noći probudile su ga dalje naredbe, koje su mu govorile o trajanju molitve koja se očekuje od njega i njegovih sljedbenika, i potpuno opravdavale njegovu zebnju od golemog bremena odgovornosti što ga treba ponijeti: „O ti, umotani! Noću ustani, osim malo noći, polovinu njezinu, ili malo od polovine umanji, ili malo više od nje, i Kur'an izgovaraj izgovaranjem pažljivim! Jer, Mi ćemo ti zbilja težak rijek slati“.U istoj suri stajala je i naredba: „I ime Gospodara svoga ti spominji i sasvim se Njemu posveti! Gospodar Istoka i Zapada! Nema božanstva osim Njega, prihvati Njega kao zaštitnika“

Stigle su i druge Objave, mnogo blažeg tona, koje su potvrdile i osnažile uvjeravanja koje je Poslanik i ranije dobio. Jednom prilikom mu je Melek, kao i obično samo njemu vidljiv, rekao: "Prenesi Hatidži pozdrave mira od Gospodara njezina." On joj je rekao: "Hatidža, evo Džibrila, upućuje ti selame od Gospodara tvoga." Kad se Hatidža malo pribrala, odgovorila je: "Bog je mir, i od Njega je mir, i neka je mir sa Džibrilom!"

Prvi sljedbenici nove vjere razumijevali su da se naredbe upućene Poslaniku odnose i na njih same, pa su, kao i on, mnoge noći probdjeli u molitvi. A pri samom namazu vodili su računa da se abdestom pripreme za njega, ali i da im na odjeći ne bude nikakve nečisti. Brzo su naučili napamet sve što je objavljeno iz Kur'ana kako bi to mogli izgovarati za vrijeme namaza. Od tada su Objave počele pristizati češće. Poslanik ih je odmah saopćavao onima koji su bili sa njim, pa su se prenosile od usta do usta, pamtile i izgovarale - dugačka i sve obimnija propovijed što je kazivala o prolaznosti svih zemaljskih stvari, o smrti i sigurnom oživljenju nakon nje, te o neumitnosti Posljednjeg Suda, nakon kojeg slijede Džehennem ili Džennet. Ali prije svega je govorila o Veličini Božijoj, Njegovoj nedjeljivoj Jednoći, Njegovoj Istini, Mudrosti, Dobroti, Milosti, Darežljivosti i Moći, dopunjavajući sve to stalnim upućivanjem na Njegova znamenja, čuda prirode i na njihovo uzajamno djelovanje, što je tako rječito svjedočilo o Jednoći njihova Jedinog Stvoritelja. Sklad je jasni otisak Jednoće na višestrukosti, a Kur'an skreće pažnju na taj sklad kao poticaj za čovjekova razmišljanja.

Kada nisu bili u društvu sa neprijateljski raspoloženim nevjernicima, vjernici su pozdravljali jedni druge riječima koje je Džibril prenio Poslaniku kao pozdrav stanovnika Dženneta, "Neka je mir s vama!", na koji se odgovara: "I sa vama neka je mir!", u množini, zato što se odnosi i na dva meleka čuvara one osobe kojoj se upućuje pozdrav. Objavljeni ajeti o posvećenosti i zahvali Bogu, imali su velikog udjela i u njihovu životu i izgledu. Kur'an naglašava potrebu za zahvalnošću, koja se izražava riječima: Hvala Bogu, Gospodaru svjetova, dok se posvećenost ili predanost očituje riječima: U ime Allaha, Svemilosnog, Samilosnog. Ovim su ajetom započinjale sve sure u Kur'anu, pa su ga, slijedeći Poslanikov primjer, koristili kao uvodnicu u svakom učenju Kur'ana, a onda i prije svakog drugog obreda, pa, napokon, i prije svakog posla ili nakane. U novoj je vjeri sve bilo sveto