Kurejšije iz doline

 
Među najmoćnijim arapskim plemenima koja vode porijeklo od Ibrahima bilo je i pleme Kurejš. Oko 400. godine po kršćanskom kalendaru, čovjek iz plemena Kurejš, po imenu Kusajj, oženio je kćerku Hu-lejlovu, koji je u to vrijeme bio starješina Huzaija. Hulejl je svoga zeta volio više od vlastitih sinova, jer se Kusajj isticao medu Arapima svoga vremena, pa je po smrti Hulejlovoj, nakon jedne žestoke bitke koja je okončana sudskim miriteljskim posredovanjem, dogovoreno da Kusajj vlada Mekkom i da bude čuvar Kabe.

On je potom doveo one Kurejšije koji su bili njegovi najbliži rođaci i naselio ih u dolini pored svetilišta - svoga brata Zuhru, amidžu Tejma, Mahzuma, sina svoga drugog amidže, te jednog ili dvojicu rođaka koji mu nisu bili najbliži rod. Oni i njihovi potomci bili su poznati kao Kurejšije iz doline, dok se dalja rodbina Kurejšija naselila u kotlinama okolnih brda, ili još dalje, i zvali su ih Kurejšije iz okoline. Kusajj je vladao nad svima njima kao kralj sa neospornom moći i oni su mu plaćali godišnji porez na stoku kako bi mogao hraniti one hodočasnike koji su bili isuviše siromašni da bi se sami prehranili. Do tada su čuvari svetilišta živjeli u šatorima oko njega, ali im je Kusajj naložio da izgrade kuće, i sam izgradivši sebi prostrano obitavalište koje je bilo poznato kao Saborni dom.

Sve je bilo skladno do časa kad se osjetno rasklijalo sjeme razdora. Za svaku generaciju Kusajjove loze bila je vezana pojave jedne, po svemu nadmoćne ličnosti. Medu četiri Kusajjova sina to je bio Abdu Menaf, koji je doživio slavu još za života svoga oca. Ali Kusajj je više volio svoga prvijenca Abdu d-Dara, mada je on bio od sviju najnesposobniji. Na samrti mu je rekao: "Sine moj, učinit ću te ravnim drugima, iako njih ljudi više poštuju. Niko neće smjeti ući u Kabu dok mu ti vrata ne otvoriš i samo tvoja ruka će smjeti Kurejšijama u čvor vezati ratnu zastavu i niko neće smjeti zahvatiti vode iz Mekke dok mu ti ne dozvoliš, niti će smjeti jesti od onoga što ti nisi opskrbio, a Kurejšije će sve probleme rješavati samo u tvojoj kući." Davši mu tako sva svoja prava i vlast, prenio mu je i vlasništvo nad Sabornim domom.

Iz poštovanja prema ocu, Abdu Menaf je bez pogovora prihvatio želje svoga oca, ali u slijedećoj generaciji, polovina Kurejšija se okupila oko Abdu Menafavog sina, Hašima, bez sumnje, najistaknutijeg čovjeka svoga doba, zahtijevajući da sva ova prava prenese sa roda Abdu d-Dar na svoj rod. Oni koji su podržali Hašima i njegovu braću, bili su potomci Zuhra i Tejma i svih Kusajjovih potomaka, osim onih iz najstarije linije. Potomci Mahzuma i drugi dalji rođaci smatrali su da prava treba da ostanu u porodici Abdu d-Dara. Osjećanja su se toliko uzburkala da su žene iz roda Abdu Menaf donijele vrč sa jakim mirisom i stavile ga pored Kabe. Hašim i njegova braća, kao i svi njihovi saveznici, potopili su ruke u njemu i zakleli se da nikada neće iznevjeriti jedan drugoga, trljajući svojim namirisanim rukama kamenje Kabe, kao izraz potvrde svoga saveza. Po tome je ova grupa rodova bila poznata kao "namirisani". Pristalice Abdu d-Dara su se na sličan način zakleli na jedinstvo i bili su poznati kao "saveznici". 

Nasilje je bilo strogo zabranjeno, ne samo u Svetilištu, nego i u širem području Mekke, u promjeru od nekoliko milja, i ove dvije strane su upravo krenule da napuste ovo sveto mjesto da bi vodile borbu do smrti, kada je predložena nagodba, pa je dogovoreno da se sinovima Abdu Menafa da pravo na ubiranje poreza i opskrbu hodočasnika hranom i pićem, a da sinovi Abdu-d-Dara zadrže ključeve Kabe i druga prava, te da njihova kuća i dalje ostane Saborni dom. Hašimova braća su se složila da on bude odgovoran za opskrbu hodočasnika. Kad bi se približilo vrijeme hodočašća, on bi ustao u Saboru i rekao: "O, Kurejšije, vi ste Božiji susjedi, ljudi Doma Njegovog, i na ovu svečanost vam dolaze posjetioci Božiji, hodočasnici Njegove Kuće. Oni su gosti Božiji, i niko nema toliko prava na vašu darežljivost kao gosti Njegovi. Kada bi moje bogatstvo bilo dostatno, ja taj teret ne bih na vas stavljao."

Hašimu je pri davana velika čast, kako kod kuće, tako i vani. On je uspostavio dva velika karavanska putovanja iz Mekke, zimski karavan za Jemen i ljetnji za sjeverozapad Arabije, i još dalje, za Palestinu i Siriju, koja je tada bila pod vlašću Bizanta, kao dijela Rimskog carstva. Oba ova putovanja odvijala su se drevnim putem tamjana. A jedno od prvih važnijih odmorišta ljetnjih karavana bila je oaza Jesrib, jedanaest dana kamiljeg hoda sjeverno od Mekke. Ovu oazu su nekad uglavnom naseljavali Židovi, ali je sada bila u vlasti jednog arapskoga plemena iz južne Arabije. Židovi su, ipak, nastavili tu živjeti u izobilju, imajući udjela i u javnom životu zajednice, u isto vrijeme zadržavši svoju vjeru. A sami Arapi Jesriba su u izvjesnoj mjeri imali matrijarhalne običaje i bili su općepoznati kao djeca Kajlina, po jednoj od svojih pretkinja. Poslije su od njih nastala dva plemena koja su se zvala Evs i Hazredž, po dvojici Kajlinih sinova.
Jedna od najuticajnijih žena plemena Hazredž bila je Selma, kćerka Amrova, iz roda Neđždžar, i baš nju je Hašim zaprosio. Ona je pristala, ali pod uvjetom da i dalje sama vodi svoje poslove. Kada mu je rodila sina, zadržala je dječaka sa sobom u Jesribu dok nije napunio četrnaest godina, ili više. Hašim se ovome nije protivio jer je klima u oazi, usprkos groznici što je u njoj harala, a koja je bila opasnija za pridošlice nego za njene stanovnike, bila zdravija od mekanske. Štaviše, on je često putovao u Siriju, pa bi boravio sa Selmom i svojim sinom na putu do tamo i u povratku. Ali Hašimu nije bilo suđeno da duže pozivi, pa se na jednom od svojih putovanja razbolio u Gazi, u Palestini, i tamo umro.

Imao je dva rođena brata, Abdu Šemsa i Muttaliba, i jednog polu-brata, Nevfela. Abdu Šems je bio prezauzet trgovinom u Jemenu, a kasnije i u Siriji, a jednako tako i Nevfel u Iraku, te su obojica dugo boravili van Mekke. Iz ovih, a možda i iz drugih razloga, Hašimov mladi brat Muttalib preuzeo je pravo da vodom skrbi hodočasnike i da prikuplja porez za njihovu ishranu. Potom je shvatio da mu dužnost nalaže da razmisli o vlastitom nasljedniku. Hašim je, pored sina sa Selmom, imao još tri sina sa drugim ženama. Ali, ako je sve što se pričalo bilo istina, ni jedan od njih - a niti jedan od Muttalibovih sinova - nije se mogao po-rediti sa Selminim sinom. Iako je bio mlad, Šejba, kako mu je dala ime, već je pokazivao izuzetne vladarske sposobnosti, i putnici koji su prolazili kroz oazu neprekidno su prenosili riječi hvale o njemu. Konačno je Muttalib otišao da se sam u to uvjeri, i ono što je vidio, potaklo ga je da zamoli Selmu da mu povjeri dječaka na staranje. Selma nije željela do-pustiti svome sinu da ode, niti je dječak htio napustiti majku bez njezina pristanka. Muttalib se nije dao obeshrabriti, pa je naglasio i majci i sinu da se mogućnosti koje pruža Mekka ne mogu porediti sa onima u Jesribu. Kao čuvari Svetog Hrama, velikog stjecišta hodočasnika, Kurejšije su imale najviši položaj od svih arapskih plemena; postojala je velika vjerovatnoća da će Šejba, jednoga dana, zauzeti mjesto svoga oca, i tako postati jedan od voda Kurejšija. Da bi to postigao, najprije se morao pridružiti svome narodu. Niko se izvana nije mogao nadati da će steći takvu čast. Na Selmu su ovi razlozi ostavili snažan utisak, jer ukoliko bi njen sin otišao u Mekku, bilo bi joj lahko da ga tamo posjeti, a i njemu da nju posjeti. Tako je pristala da on ode. Muttalib je poveo bratića sa sobom, posadivši ga na kamilu iza sebe. Kad su ujahali u Mekku, čuo je kako prolaznici uzvikuju, gledajući u mladog stranca: "Abdul-Mut-talib", stoje značilo rob Muttalibov. "Šta vam je", rekao im je, "ovo ni-je niko drugi, do rođeni sin mog brata Hašima." Smijeh sa kojim su dočekane njegove riječi bio je samo uvod u veselje, koje je nastalo u gradu, kada se priča o ovoj zabuni počela prenositi od usta do usta. Od toga dana, mladića su od milja prozvali Abdul-Muttalib.

Nedugo nakon dolaska, on je bio umiješan u spor oko očeva imanja sa svojim amidžom Nevfelom. Međutim, uz pomoć svoga amidže staratelja i iskorištena pritiska iz Jesriba, Abdul-Muttalib je uspio osigurati svoja prava. On, također, nije iznevjerio očekivanja što su ih još od ranog njegova djetinjstva polagali u njega. Kada je nakon nekoliko godina Muttalib umro, niko nije osporavao sposobnosti njegova bratića da preuzme veliku odgovornost skrbljenja hodočasnika hranom i vodom. Čak se govorilo da je nadmašio i oca i amidžu u ispunjenju ove časne zadaće.

Nadoknada gubitka

 
Na sjeverozapadni dio Kabe prislanja se malo dvorište, ograđeno niskim, polukružnim zidom. Dva kraja ovog zida završavaju se uz sami sjeverni i zapadni ugao Hrama, ostavljajući uski prolaz za hodočasnike. Ali mnogi hodočasnici proširuju svoj krug kretanja na ovom mjestu i obuhvataju i ovaj prostor u svome obilaženju, krećući se sa spoljašnje strane ovoga niskog zida. Prostor unutar zida zove se Hidžr Ismail, jer mezarovi Ismaila i Hadžere leže ispod kamenja kojim je popločan.

Abdul-Muttalib je toliko volio boraviti pored Kabe, da je ponekad davao naređenje da mu se u Hidžru namjesti postelja; jedne noći mu se u snu pojavi prilika koja reče: "Iskopaj slatku čistoću." "Šta je slatka čistoća?" upitao je, ali prilika nestade. Ipak je, kad se probudio, osjetio takvu sreću i spokoj duše, da je odlučio i slijedeću noć provesti na istom mjestu. Posjetilac se ponovo pojavi i reče: "Iskopaj milosrđe." Ali ni ovog puta, ne dobi odgovor. Treće noći mu je rečeno: "Iskopaj zakopano blago!" Ovaj put posjetilac nestade na njegovo pitanje. Ali četvrte noći naredba je glasila: "Iskopaj Zemzem!" A kad je upitao: "Šta je Zemzem?"- posjetilac je odgovorio:

"Iskopaj ga, pa nećeš zažaliti,

Jer on je tvoje naslijede -

Ostavština tvoga najstarijeg pretka.

Presušiti nikada neće,

Niti će prestati davati vodu za sve hodočasnike svijeta."

Potom mu je posjetilac rekao da potraži mjesto gdje ima krvi i balege, i mravinjak i gdje su vrane što kljucaju. Na kraju mu je rečeno da se pomoli "za čistu tekuću vodu što će opskrbljavati hodočasnike Božije sve vrijeme njihova hodočašća".

Kad je svitalo, Abdul-Muttalib je ustao i izašao iz Hidžra na sjevernom uglu Svetog Hrama, koji se zove Irački ugao. Onda je prošao pored sjeveroistočnoga zida do drugog kraja, na kojemu su vrata Kabe. Prolazeći tuda, zastao je nekoliko stopa ispred njih, na istočnom uglu, gdje je sa strahopoštovanjem poljubio Crni kamen. Odavde je počeo obred obilaženja oko Kabe, vraćajući se pored vrata do iračkoga ugla, i kroz Hidžr do zapadnog ugla - sirijskog ugla - a odatle do jemenskog ugla koji gleda na jug. Djeca Ibrahimova, podjednako i Ismailova i Ishakova linija, obilaze svoja svetilišta u smjeru suprotnom od kretanja sunca. Idući od jemenskoga ugla do Crnog kamena, mogao je vidjeti padine Ebu Kubejsa, a iza njega istočna brda, oštro oivičena žutom svjetlosti. Sedam puta je napravio krug, i svaki put je svjetlost bivala sve jasnija, jer u Arabiji zora i sumrak vrlo kratko traju. Obavivši obred, otišao je od Crnog kamena do vrata, uhvatio se za metalnu halku što visi na katancu, i pomolio se onako kako mu je bilo kazano.

Začuo je lepršanje krila, ijedna ptica je sletjela na pijesak iza njega. Potom je sletjela i druga ptica, a on se, nakon što je završio molitvu, okrenuo i ugledao ih kako se svojim gavranjim hodom sigurno kreću u pravcu dvije statue, isklesane u stijenama, što bijahu udaljene stotinjak metara, gotovo sasvim nasuprot vratima Hrama. One su bile prihvaćene za idole, i upravo između njih je bilo mjesto gdje su Kurejšije prinosili svoje žrtve. Abdul-Muttalib je dobro znao, jednako kao i gavranovi, da na tome mjestu uvijek ima krvi na pijesku. Tu je bilo i balege; i dok se uspinjao, vidio je i mravinjak.

Otišao je do svoje kuće i uzeo dvije krampe, od kojih je jedna bila za njegovog sina, Harisa, kojeg je poveo sa sobom do mjesta gdje je znao da mora kopati. Tup udar oruđa u pijesku i neobičan prizor - jer se dvorište moglo vidjeti sa svih strana - ubrzo su privukli gomilu; i bez obzira na poštovanje, koje su svi osjećali prema Abdul-Muttalibu, nije trebalo dugo da neki počnu prigovarati da je svetogrđe kopati na mjestu žrtvovanja, između idola, i da mora prestati. Rekao je da neće stati i naredio Harisu da stane pored njega i da pazi da mu niko ni smeta dok kopa. Bio je to napet trenutak, a ishod je mogao biti neprijatan. Međutim, dvojica Hašimija bili su odlučni i složni, dok su posmatrači bili zatečeni. Osim toga, ovi idoli, Isaf i Naila, nisu imali značajniji položaj medu idolima Mekke, a neki su čak govorili da su to Džurhumije, čovjek i žena, koji su pretvoreni u kamenje zbog skrnavljenja Kabe. Tako je Abdul-Muttalib nastavio kopati a da niko nije načinio ni pokret da ga zaustavi. Neki su ljudi već počeli napuštati svetilište kada je on iznenada udario u kamen koji je pokrivao vrelo i uzviknuo riječi zahvale Bogu. Gomila se ponovo okupila i još povećala. A kada je počeo otkopavati blago, što ga je Džurhum tu sklonio, svi su zatražili pravo da sudjeluju u njegovoj diobi. Abdul-Muttalib je pristao da bacanje strjelica, za svaki predmet, odluči da li treba da se čuva u svetilištu, da pripadne njemu ili da se dijeli u plemenu. Ovo je postao priznati način donošenja sporne odluke, a izvodio se pomoću strjelica za vračanje unutar Kabe, ispred muabijskog idola Hubela. U ovom slučaju dio blaga je određen za Kabu, dio je dodijeljen Abdul-Muttalibu, ali ništa nije dato Kurejšijama da podijele između sebe. Također je dogovoreno da se Hašimova porodica treba brinuti o samom Zemzemu, pošto je u svakom slučaju njihova dužnost bila da hodočasnike opskrbljuju vodom.