Hram Božiji

Knjiga o Postanku nam kazuje da Ibrahim nije imao djece, i da je izgubio svaku nadu da će ih imati, te ga je Bog jedne noći pozvao da izađe iz svoga šatora i naredio mu: "Pogledaj u nebo i prebroj zvijezde ako ih možeš prebrojiti." Kada se Ibrahim zagledao u zvijezde, javio mu se glas koji mu reče: "Toliko će i tvoje potomstvo biti."

 

Ibrahimova žena Sara imala je u to doba sedamdeset šest godina, a on osamdeset pet. Ona mu je dozvolila da njezinu sluškinju Hadžeru, Egipćanku, uzme sebi za drugu ženu. Međutim, ubrzo se između gospodarice i sluškinje začeše gorka osjećanja, te Hadžera pobježe od bijesa Sarina i požali se Bogu o svojoj nesreći. A On joj posla meleka sa porukom: "Tvoje ću potomstvo silno umnožiti ; od mnoštva se neće moći ni prebrojiti." Anđeo Jahvain dalje reče: "Gle, zanijela si i rodit ćeš sina, nadjeni mu ime Jišmael, jer Jahve ču jad tvoj." Potom se Hadžera vrati Ibrahimu i Sari i kaza im šta joj je melek rekao. Čim se dijete rodilo, Ibrahim mu dade ime Ismail, što znači "Bog će uslišati".

Kad dječak napuni trinaest godina, Ibrahim dostiže stotu, a Sara devedesetu godinu života. Bog se ponovo obrati Ibrahimu i obeća da će mu i Sara roditi sina, kojemu mora dati ime Ishak. U strahu da njegov stariji sin ne izgubi naklonost Božiju, Ibrahim je molio: "Neka tvojom milošću Jišmael poživi! " A Bog mu reče: "I za Jišmaela, uslišao sam te. Evo ga blagoslivljam... rodnim ću ga učiniti i silno ga razmnožiti. Ali ću držati Svoj savez sa Isakom, kojeg će ti roditi Sara dogodine u ovo doba."

Sara rodi Ishaka i sama ga je dojila. A kad se on odbi od sise, ona reče Ibrahimu da Hadžera i njen sin više ne smiju ostati u njihovoj kući. Ibrahima obuze golema tuga zbog ljubavi prema Ismailu, ali Bog mu se opet obrati i reče da prihvati savjet Sarin i da ne tuguje. Ponovo mu obeća da će Ismail biti blagoslovljen.
Ne samo jedan, nego dva velika naroda trebalo je da u Ibrahimu imaju svoga oca - dva velika naroda, a, zapravo, dvije sile kojima je ukazan pravi put i pomoću kojih bijaše ispunjena Volja Nebeska. Jer Bog ne obećava blagoslov onome koji ga ne štuje, i nema veličine pred Bogom osim veličine u Duhu Časnome. Ibrahim tako postade vrelom dviju duhovnih struja, koje ne smjedoše teći zajedno, nego svaka svojim tokom. Zato povjeri Hadžeru i Ismaila blagoslovu Božijem i brizi Njegova meleka, uvjeren da će sa njima biti sve u najboljem redu.
Tako, nastadoše dva duhovna toka, dvije vjerske sljedbe, dva svijeta prisegnuta Bogu; nastadoše dva kruga i dva središta. Nijedno mjesto ne postaje sveto izborom čovjeka, nego zato što je izabrano na Nebesima. Postoje dvije svete srži unutar okružja Ibrahimova: jedno je bilo tu, a drugo njemu možda još neznano; i tome drugome bijahu upućeni Hadžera i Ismail, u neplodnoj dolini Arabije, četrdesetak dana kamiljeg hoda južno od Kanaana. Dolina se zvala Bekka, neki kažu zbog njene uskoće: brda su je okruživala sa svih strana, samo je imala tri prolaza, jedan na sjever, drugi na jug, a treći se otvarao prema Crvenom moru, pedesetak milja prema zapadu. Knjige nam ne kažu kako Hadžera i njen sin stigoše do Bekke. Možda se kakvi putnici pobrinuše za njih, jer dolina bijaše na velikom karavanskom putu, koji su ponekad zvali "put tamjana", pošto je roba, gdje je bilo mirisa i tamjana, tim putem prevožena od južne Arabije do Mediterana. Nema sumnje da je Hadžera imala uputstvo da napusti karavan kada stignu do odredišta. Ubrzo su i majka i sin bili ophrvani žedu do te mjere da se Hadžera uplašila da Ismail umire. Prema predaji njihovih potomaka, on se požalio Bogu sa mjesta gdje je ležao na pijesku, a njegova majka je stala na stijenu u podnožju obližnjeg uzvišenja ne bi li vidjela ima li ikakve pomoći na vidiku. Ne vidjevši nikoga, ona je požurila do drugog uzvišenja, ali ni odatle ni duše ne bijaše na pomolu. Napola izbezumljena, sedam puta je prešla između dvije tačke, dok joj se na kraju sedmog puta, kada je sjela da se odmori, ne obrati melek. Njegove riječi stoje u Knjizi o Postanku:

"Bog ču plač dječaka; te anđeo Božiji zovne s neba Hagaru i reče joj: "Što ti je, Hagaro? Ne boj se! Jer je Bog čuo plač dječaka u njegovoj nevolji. Na noge! Digni dječaka i utješi ga jer, od njega ću podići velik narod." Tada joj Bog otvori oči, pa ona opazi studenac."

Voda je bila vrelo kojemu Bog dade da izvire iz pijeska na dodir Ismailove pete. Ubrzo je dolina, uslijed ljepote i obilja vode, postala odmorište za karavane, a izvor dobi ime Zemzem.
Knjiga o Postanku govori o Ishaku i njegovim potomcima, a ne o Ibrahimovoj drugoj liniji. Ismaila spominje ovako: "Bog je bio s dječakom; te je rastao i odrastao, živio je u pustinji te postao vješt u strijeljanju iz luka."Nakon toga jedva da i spominje njegovo ime, izuzev da nam kaže da su dva brata zajedno pokopali svoga oca u Hebronu, i da je nakon nekoliko godina Esao oženio svoju rođaku, kćerku Ismailovu. Postoji neizravno veličanje Ismaila i njegove majke u Psalmima koji počinju: "Kako su mili stanovi tvoji, o, Jahve, nad vojskama" i koji kazuju o čudu Zemzema nastalom njihovim prolaženjem kroz dolinu: "Blažen je čovjek komu je pomoć u tebi; dok se sprema na svete putove prolazeći suhom dolinom u izvor je vode promeću."

Kada su Hadžera i Ismail stigli do svoga odredišta, Ibrahim je još uvijek imao sedamdeset pet godina života pred sobom, i on je posjetio svoga sina na svetom mjestu do kojeg je Hadžera bila dovedena. Kur'an nam kazuje da mu je Bog pokazao tačno mjesto, u blizini izvora Zemzem, na kojem on i Ismail moraju podići svetilište; te da im je bilo rečeno kako ono mora biti izgrađeno. Dato mu je ime Kaba, kocka, zbog njegova oblika, što je približno obliku kocke; njegova četiri ugla su okrenuta prema četirima stranama svijeta. Najsvetiji predmet na tome svetom mjestu je nebeski kamen, za koji se kaže da ga je melek donio Ibrahimu sa obližnjeg brda Ebu Kubejs, gdje se čuvao otkako je dospio na Zemlju. "Spušten je iz Dženneta, bjelji od mlijeka, ali ga grijesi sinova Ademovih učiniše crnim." Ovaj su crni kamen ugradili u istočni ugao Kabe; kada je svetilište bilo izgrađeno, Bog se ponovo obratio Ibrahimu i naredio mu da ustanovi obred hodočašća u Bekku, odnosno, Mekku, kako je kasnije nazvana: "Kuću moju ovu očisti za one koji će je obilaziti, koji će tu boraviti i koji će klanjati i ničice padati, i obznani svijetu hadž, dolazit će ti pješke i na svakoj umornoj kamili, stizat će ti iz svih kotlina dubokih."

Hadžera je ispričala Ibrahimu o svome trčanju za pomoći, te on to načini dijelom obreda hodočašća, gdje hodočasnici treba da pređu sedam puta između Safe i Merve, kako su nazvana dva uzvišenja između kojih je ona prolazila.
Kasnije je Ibrahim molio, možda u Kanaanu, gledajući oko sebe u bogate pašnjake i polja kukuruza i pšenice: "Gospodaru naš! Ja sam nastanio neke potomke svoje u dolini jednoj u kojoj se ništa ne sije, kod Hrama Tvoga Svetoga, da bi oni, Gospodaru naš, nama sklanjali. Podaj da srca ljudi čeznu za njima i opskrbi ih plodovima, da bi zahvalni bili!"