Pitanja ženidbe

Muhammed je napunio dvadeset godina i, kako je vrijeme odmicalo, primao je od svojih rođaka sve više poziva za putovanje van zemlje. Konačno je došao dan kada su ga zamolili da preuzme brigu o robi jednog trgovca koji nije mogao putovati i uspjeh na ovom zadatku mu je osigurao nove poslove. Tako je mogao bolje zaraditi za život, pa se ukazala i mogućnost za ženidbu.
Njegov amidža i staratelj Ebu Talib u to je vrijeme imao tri sina: najstariji Talib je bio Muhammedov vršnjak; Akil je imao trinaest ili četrnaest godina, a Džafer je bio četverogodišnji dječak. Muhammed je volio tu djecu i rado se s njima igrao, a posebno je bio privržen Džaferu, koji je bio lijepo i pametno dijete i koji je uzvraćao na ovu rođačku ljubav odanošću koja se pokazala trajnom. Ebu Talib je imao i kćeri, a jedna od njih je bila zrela za udaju. Zvala se Fahita, ali su je kasnije prozvali Umm Hani, i pod tim imenom je i poznata. Velika ljubav je buknula između nje i Muhammeda pa je on zatražio od svoga amidže da je oženi. Međutim, Ebu Talib je imao druge planove za svoju kćer: njegov rođak Ubejra, sin njegova daidže iz roda Mahzum, isto je tako tražio Umm Haninu ruku. Hubejra ne samo daje bio imućan čovjek već je, kao i sam Ebu Talib, bio i nadaren pjesnik. Pored toga, koliko je moć Mahzumija u Mekki rasla toliko je moć Hašimija opadala, pa je Ebu Talib Hubejru dao Umm Hani za ženu. Kad mu je njegov bratić blago prigovorio, on mu je jednostavno uzvratio: "Daju nam svoje kćeri da ih ženimo", bez sumnje misleći na svoju majku - "a velikodušan čovjek mora uzvratiti veli kodušnošću." Odgovor je bio neubjedljiv utoliko što je Abdul-Muttalib već preplatio dug koji je bio u pitanju udajom dviju svojih kćeri, Atike i Bene za mladiće iz roda Mahzum. Muhammed je nesumnjivo shvatio riječi svoga amidže kao učtivu i ljubaznu zamjenu za otvorenu primjedbu da još nije u prilici da se oženi. To je u svakom slučaju bilo ono na šta se i sam sada odlučio, ali su ga neočekivane okolnosti nagnale da promijeni mišljenje.

Jedan od bogatijih trgovaca u Mekki bila je žena, Hatidža, kćerka Huvejlida, iz roda Esed. Ona je bila prva rođaka kršćanina Vereke i njegove sestre Kutejle, te, kao i oni, dalja rođaka Hašimovih sinova.Već se dvaput udavala, i otkako joj je umro drugi muž, imala je običaj unajmiti ljude da trguju u njezino ime. Već tada je Muhammed bio poznat širom Mekke kao El-Emin - pouzdani, povjerljivi, pošteni - i to prije svega zahvaljujući kazivanju onih koji su mu već više puta povjeravali svoju robu. Hatidža je također čula mnogo lijepog o njemu, pa mu je jednog dana poslala poruku sa molbom da potjera neku njenu robu za Siriju. Bila je spremna da plati sumu dvostruko veću od najveće koju je ikad platila jednom Kurejšiji. Za put mu je ponudila usluge jednog od svojih momaka, po imenu Mejsera. On je prihvatio njenu ponudu, pa je u društvu sa tim momkom krenuo sa robom prema sjeveru.

Kad su stigli u Bostru, na jugu Sirije, Muhammed se sklonio u sjenku jednog stabla, nedaleko od ćelije monaha po imenu Nestor. Pošto su se putnici uglavnom odmarali na istim mjestima, moglo je to biti isto ono drvo pod koje se sklonio petnaestak godina ranije kad je sa svojim amidžom putovao kroz Bostru. Može biti daje Behira umro pa je na njegovo mjesto došao Nestor. Kako god da je bilo - jer mi znamo samo ono što je Mejsera ispričao - monah je izašao iz svoje ćelije i upitao momka: "Ko je onaj čovjek ispod drveta?" "On je iz plemena Kurejš," rekao je Mejsera i pridodao da pojasni: "Iz onog naroda pod čijom je zaštitom Svetilište." "Niko drugi do sami Vjerovjesnik sjedi ispod tog drveta", rekao je Nestor.

Dok su išli dalje po Siriji, riječi Nestorove su duboko ponirale u dušu Mejserinu, ali ga nisu jako iznenadile, jer je u toku putovanja postao svjestan da se nalazi u društvu čovjeka kakvog nikada do tada nije sreo. Još više ga je u to uvjerilo ono što je vidio na povratku kući: često bi primjećivao da ih vrućina nije pretjerano mučila i, jednog dana oko podneva, bijaše mu dato da nakratko, ali jasno, vidi kako dva meleka štite Muhammeda od sunčevih zraka.

Nakon povratka u Mekku, otišli su kod Hatidže sa robom koju su kupili na pijacama u Siriji za novac stečen od prodaje. Hatidža je sjela da sluša Muhamamedovo kazivanje o putovanju i trgovanju koje je obavio. Ono se pokazalo unosnim jer je svoju novostečenu imovinu mogla prodati po dvostruko većoj cijeni od one po kojoj je kupljena. Međutim, njene misli nisu išle u tom pravcu; sva njezina pažnja bijaše usmjerena na onoga koji je govorio.

Muhammed je imao dvadeset pet godina. Bio je srednjeg rasta, vitak, krupne glave, širokih ramena, a tijelo mu je bilo savršeno skladno. Imao je gustu crnu kosu i bradu, ne sasvim ravnu, već blago kovrdžavu. Kosa mu je dosezala do iznad ramena; i brada mu je bila iste dužine. Imao je profinjeno visoko čelo. Oči su mu bile krupne, sa izuzetno dugim trepavicama i širokim obrvama blago povijenim ali rastavljenim. U većini najranijih opisa stoji da su mu oči bile crne, ali prema jednom ili dva izvora bile su smeđe ili čak svjetlosmeđe. Imao je orlovski nos, a usta široka i lijepog oblika; uvijek je djelovao uredno jer, mada je puštao bradu, nikada nije dozvoljavao da mu brkovi rastu preko gornje usne. Imao je bijelu put, koja je od sunca bila preplanula. Pored prirodne ljepote, lice mu je bilo obasjano svjetlošću, istom onom kojom je zračio njegov otac, samo što je kod sina bila jača; ta svjetlost je bila naročito izražena na njegovu visokom čelu i očima koje su posebno zračile. Hatidža je znala da je i sama još uvijek lijepa, ali je bila petnaest godina starija od njega. Hoće li ipak biti spreman da ju oženi?

Čim je otišao, ona se posavjetovala sa jednom svojom prijateljicom po imenu Nufejsa, koja joj je ponudila da razgovara s njim u njeno ime i ako je moguće ugovori brak između njih. Onda je Mejsera došao kod gospodarice i ispričao joj o dva meleka i o onome što je monah rekao. Utom je ona otišla kod svoga rođaka Vereke i ponovila mu cijelu priču. "Ako je to istina, Hatidža" rekao je, "onda je Muhammed vjerovjesnik našeg naroda. Već dugo ja znam da treba očekivati poslanika, i njegovo vrijeme je upravo došlo."

U međuvremenu je Nufejsa otišla Muhammedu i upitala ga zašto se ne ženi. "Nemam sredstava za ženidbu, " odgovorio je. "A, kada bi dobio sredstva", rekla je, "i kad bi ti se nudio brak, gdje je ljepota, bogatstvo, otmjenost i obilje, zar ne bi pristao?" "Ko je ona?" upitao je. "Hatidža," rekla je Nufejsa. "Kako će mene zapasti takav brak," začudio se. "Pepusli to meni!" bio je njen odgovor. "Ja, sa svoje strane," uzvratio je, "pristajem."

Nufejsa se vratila Hatidži sa ovim vijestima, a onda je ona poručila Muhammedu da dođe. Kada je došao, rekla mu je: "Sine moga amidže, volim te što si mi rod i što si uvijek u sredini i ne priklanjaš se nikome ni zbog čega, a volim te i zbog tvoje pouzdanosti, i zbog ljepote tvoje naravi i tvoga iskrena govora."Onda mu se ponudila daje uzme za ženu, pa se dogovoriše da on razgovara sa svojim amidžom, a ona će razgovarati sa svojim amidžom Amrom, Esedovim sinom, jer je njen otac Huvejlid umro. Iako je bio prilično mlad, Hašimije su odabrali Hamzu da ih predstavlja u ovoj prilici, nesumnjivo zato stoje on od sviju bio najuže vezan sa rodom Esed, jer se njegova sestra Sati ja nedavno udala za Hatidžinog brata Avvama. Tako je Hamza otišao sa svojim bratićem Amru i zatražio Hatidžinu ruku; međusobno su se dogovorili da joj Muhammed donese dvadeset ženskih kamila u miraz.

Domaćinstvo

Mladoženja je napustio amidžinu kuću i otišao da živi u kući svoje mlade. Pored toga što mu je bila supruga, Hatidža je bila i prijatelj svoga muža, i u velikoj mjeri dijelila sa njim njegove sklonosti i ideale. Njihov je brak bio obilato blagoslovljen, sa mnogo sreće, mada ne bez tuge zbog gubitka najbližih. Rodila mu je šestero djece, dva sina i četiri kćeri. Prvo dijete im je bio sin, kojem su dali ime Kasim, pa je Muhammed postao poznat kao Ebu l-Kasim, otac Kasimov; ali je dječak umro prije nego što je napunio dvije godine. Onda im se rodila kćer kojoj su dali ime Zejneb; a iza nje su došle još tri kćeri, Rukajja, Umm Kulsum i Fatima, te naposlijetku još jedan sin, koji je vrlo kratko živio.

Na dan svoga vjenčanja, Muhammed je oslobodio Bereku, odanu ropkinju, koju je naslijedio od svoga oca, a istoga dana Hatidža mu je poklonila svoga roba, petnaestogodišnjeg mladića po imenu Zejd. Bereku su udali za jednog čovjeka u Jesrib, kojem je rodila sina, po kojem su je prozvali Umm Ejmen, majka Ejmenova. A Zejda i još nekoliko mladića je nešto ranije, na velikom vašaru u Ukazu, kupio Hatidžin bratić Hakim, sin njezina brata Hizama; pa kada ga je naredni put posjetila njegova tetka, Hakim je poslao po svoje nedavno kupljene robove i ponudio joj da izabere jednoga za sebe. Odabrala je Zejda.

Zejd je bio ponosan na svoje porijeklo: njegov otac Harisa pripadao je velikom sjevernjačkom plemenu Kelb, čija se teritorija prostirala po ravnicama između Sirije i Iraka; majka mu je bila žena iz jednako slavnoga susjednog plemena Taj j, čiji je jedan od poglavara u to vrijeme bio vitez-pjesnik Hatim, čuven širom Arabije po svome viteštvu i velikodušnosti o kojoj se pričalo. Već je prošlo nekoliko godina otkako je majka povela Zejda u posjetu svojoj rodbini, a u selo u kojem su boravili upali su konjanici iz plemena Beni Kajn, oteli dječaka i prodali ga u roblje. Harisa, njegov otac, uzalud je za njim tragao; a ni Zejd nije viđao putnike iz plemena Kelb, koji su mogli odnijeti poruku njegovim roditeljima. Kako u Kabu dolaze hodočasnici iz svih dijelova Arabije, jednog je dana, u vrijeme hodočašća, nekoliko mjeseci nakon što je postao Muhammedov rob, ugledao, na ulicama Mekke, nekoliko ljudi i žena iz svoga plemena i svoga roda. Da ih je sreo godinu ranije, njegova bi osjećanja bila sasvim drukčija. Silno je žudio za takvim susretom, ali kada se napokon desio, stavio ga je u nedoumicu. Nije imao srca ne obavijestiti svoje bližnje o tome šta je sa njim. A šta im poručiti? Šta god stajalo u poruci, znao je, kao sin pustinje, da će pjesma najbolje odgovarati ovakvoj prilici. Sastavio je nekoliko stihova, koji su odavali stanje njegove duše, ali su podrazumijevali mnogo više nego što su izražavali. Onda je prišao kelbijskim hodočasnicima, i objasnivši im ko je, rekao: "Prenesite mojima ove stihove, jer ja dobro znam da oni za mnom tuguju:

"Ja sam daleko, pa vi prenesite moje riječi Mome rodu: u Svetom Hramu Ja živim, usred mjesta što ga je Bog učinio svetim. Klonite se tuge koja vas muči, Ne iznurujte kamile, tražeći me po zemlji, Jer ja sam, Bogu hvala, u najboljoj Od svih plemenitih porodica, slavne loze."

Kada su se hodočasnici vratili kući sa vijestima, Harisa se odmah zaputio u Mekku sa svojim bratom Ka'bom. Otišli su Muhammedu i molili ga da im dozvoli otkup Zejda po kojoj god hoće cijeni. "Neka on odabere," rekao je Muhammed. "Ako vas odabere, vaš je bez otkupa, a ako mene odabere, nisam takav čovjek koji bi ikoga drugog stavio iznad njega ako je mene već odabrao." Onda je zovnuo Zejda i upitao ga zna li ta dva čovjeka. "Ovo mi je otac," rekao je mladić, "a ovo mi je amidža." "Mene znaš," reče Muhammed, "vidio si kakav sam prema tebi, pa sam izaberi između mene i njh." Ali je Zejd već bio odabrao i odmah je rekao: "U svome izboru nikoga ne stavljam ispred tebe. Za mene si i otac i majka." "Pobogu, Zejde!" - uzviknuše Kelbije. "Zar ti je milije ropstvo od slobode, i od tvog oca, i od tvog amidže, i od tvoje porodice?" "Eto, tako je," reče Zejd, "jer kod ovog čovjeka ja sam vidio takve stvari, da nikoga do njega ne bih nikada izabrao."
Svaki daljnji razgovor Muhammed je prekinuo i pozvao ih da podu sa njim u Kabu; stojeći u Hidžru, glasno je izgovorio: "Svi koji ste ovdje, budite svjedoci da je Zejd moj sin; ja sam njegov nasljednik, a on je moj."

Otac i amidža su se, tako, morali vratiti neobavljena posla. Ali, priča koju su morali ispričati svome plemenu, o dubokoj uzajamnoj ljubavi, koja je okrunjena i usvajanjem, nije bila sramotna. Kada su vidjeli da je Zejd slobodan, da mu je ukazana počast, što će mu osigurati visoko mjesto u narodu Svetilišta, koje bi moglo biti od koristi njegovoj braći i drugim rođacima u godinama što slijede, smirili su se i otišli svojim putem bez gorčine. Od toga dana novi Hašimija je u Mekki bio poznat kao Zejd ibn Muhammed.

Medu najčešćim posjetiocima kuće bila je Safija, sada Hatidžina zaova, najmlađa Muhammedova tetka, čak mlada i od njega samog. Sa sobom bi donosila svog malog sina Zubejra, kojem je ima dala po svome starijem bratu. Zubejr se zato, od ranog djetinjstva, zbližio sa svojim rođakama, Muhammedovim kćerima. Sa Safijom je dolazila i njezina odana sluškinja Selma, koja je Hatidži pomogla pri svakom njezinu porodu i koja se smatrala dijelom obitelji.

Kako su godine prolazile, povremeno je dolazila i Halima, Muhammedova majka po mlijeku, a Hatidža je bila veoma darežljiva prema njoj. Jednom je došla u vrijeme velike i rasprostranjene suše koja je desetkovala Halimino stado, pa joj je Hatidža učinila dar od četrdeset ovaca i jedne kamile sa nosiljkom. Ova ista suša, koja je dovela do velike gladi u Hidžazu, bila je uzrok važnom povećanju obitelji.

Ebu Talib je imao isuviše djece da bi ih sve mogao lahko prehraniti, a glad se svom težinom obrušila na njega. Muhammed je ovo primijetio i osjećao je da nešto treba poduzeti. Najbogatiji od svih mu amidža bio je Ebu Leheb, ali je on bio nekako udaljen od svoga roda, možda dijelom i zbog toga što medu njima nije imao prave braće i sestara, a u svoje majke je bio jedinac. Muhammed se za pomoć više volio obratili Abbasu, koji ju je i mogao pružiti, s obzirom daje bio uspješan trgovac, i pošto su zajedno odrasli, bio je blizak sa njim. Jednako bliska, pa i bliža, bila mu je Abbasova žena Ummu l-Fadl koja ga je silno voljela i uvijek lijepo dočekivala kad bi im došao. Tako im je otišao ovom prilikom i predložio da se i njegova i njihova kuća treba da pobrinu za po jednog od Ebu Talibovih sinova, dok se njegovo stanje ne popravi. Oni su rado pristali, pa obojica odoše kod Ebu Taliba, koji im na njihov prijedlog reče: "Radite kako hoćete, ali mi ostavite Akila i Taliba." Džafer je tada imao petnaest godina i nije više bio najmlađi u obitelji. Njegova majka Fatima je EbuTalibu rodila još jednog sina, desetak godina mlađeg, i dali su mu ime Ali. Abbas je rekao da će uzeti Džafera, našto se Muhammed složio da on uzme Alija. Baš negdje u to vrijeme Hatidža je rodila svoje posljednje dijete, sina, po imenu Abdullah, ali je beba živjela još kraće nego Kasim. U nekom smislu ga je zamijenio Ali, koji je rastao kao brat sa svoje četiri rođake, vršnjak Rukajjin i Umm Kulsumin, malo mladi od Zejneb, a stariji od Fatime. Njih petero, zajedno sa Zejdom, činili su najužu obitelj Muhammeda i Hatidže. Međutim, bilo je mnogo drugih rođaka, prema kojima je osjećao duboku privrženost i koji će, u povijesti koja se ovdje bilježi, odigrati više ili manje značajnu ulogu.

Muhammedov najstariji amidža, Haris, koji je već u to doba umro, ostavio je iza sebe mnogo djece, a jedan od sinova, njegov rođak Ebu Sufjan, bio mu je i brat po mlijeku, jer ga je dojila Halima u plemenu Beni Sa'd, nekoliko godina nakon njega. Ljudi su govorili da Ebu Sufjan ima najveću porodičnu sličnost sa Muhammedom; a jedna od naglašenijih zajedničkih osobina bila je rječitost. Ebu Sufjan je bio i nadaren pjesnik - možda nadareniji od svojih amidža Zubejra i Ebu Taliba, dok Muhammed nikada nije pokazivao sklonost za sastavljanje pjesama, premda mu nije bilo ravnog u vladanju arapskim i ljepoti govora.

U Ebu Sufjanu, koji je bio negdje njegovih godina, on je imao i prijatelja i pomagača. Po krvnom srodstvu malo su mu bliža bila mnogobrojna djeca pravih sestara njegova oca , Abdu l-Muttalibovih pet najstarijih kćeri. Medu najstarijim od ovih rođaka bila su djeca njegove tetke Umejme, koja je bila udata za čovjeka po imenu Džahš, iz sjevernoga arapskog plemena Esed. On je imao kuću u Mekki, a čovjek koji je živio u plemenu koje nije bilo njegovo, mogao je uzajamnim ujedinjenjem postati saveznik nekome iz tog plemena, čijim članom, donekle, postaje na taj način, sudjelujući u izvjesnoj mjeri u odgovornostima i povlasticama. Harb, u to vrijeme poglavar emevijskoga ogranka roda Abdu Šems, uzeo je Džahša za saveznika, tako da ženidbom s Umejmom proizlazi daje oženio Šemsiju. Njihov najstariji sin, koji je dobio ime po njezinu bratu Abdullahu, bio je dvanaestak godina mladi od Muhammeda, pa su se dva rođaka uzajamno veoma voljeli. Umejmina kćer Zejneb, nekoliko godina mlada od svoga brata, djevojka izuzetne ljepote, i sama je bila dio ove ljubavi. Muhammed ih je oboje poznavao i volio od najranijeg djetinjstva, a isto je važilo i za ostale, pogotovo za Ebu Selemu, sina njegove tetke Berre.

Snažna privlačnost čije je središte bio El-Emin - kako su ga često zvali - širila se izvan njegove vlastite porodice. Hatidža je zajedno sa njim bila u tom središtu, voljena i poštovana od svakoga ko bi ušao u široki krug njihova zračenja, krug koji je obuhvatao i mnoge od njene rodbine. Posebno je bila bliska sa svojom sestrom Halom, čiji je sin Ebu l-As bio čest posjetilac njihova doma. Hatidža je voljela svoga sestrića kao da joj je bio vlastiti sin; i u dogledno vrijeme - jer su je često pitali za savjet i pomoć - Hala ju je zamolila da mu nađe ženu. Kada se Hatidža posavjetovala sa svojim mužem, on je predložio njihovu kćer Zejneb, skoro zrelu za udaju, a kad je za to došlo i vrijeme, njih dvoje su se vjenčali.

Hašimije i Muttalibije - dva roda koja su u političkom smislu važila za jedan - nadali su se da bi im Muhammed mogao povratiti izgubljeni uticaj. U rodu su, bez ikakve sumnje, poglavari Kurejšija u njemu počeli gledati jednog od najsposobnijih ljudi u generaciji koja će ih naslijediti i koja će nakon njih preuzeti zadatak očuvanja časti i moći njihova plemena širom Arabije. Riječi hvale o El-Eminu nisu silazile ljudima sa usana; pa je možda i to bio razlog da Ebu Leheb ode svome bratiću i zatraži da se Rukajja i Umm Kulsum vjere sa njegovim sinovima, Utbom i Utejbom. Muhammed je pristao, jer je imao lijepo mišljenje o ovoj dvojici svojih rođaka, pa se vjeridba obavila.

Baš negdje u ovo vrijeme Umm Ejmen je po drugi put postala član domaćinstva. Nije zabilježeno je li se vratila kao udovica ili se razvela od muža. Ali nije sumnjala da je njeno mjesto bilo tu, a sa svoje strane, Muhammed bi je ponekad oslovljavao "majkom", i o njoj bi drugima govorio: "Ona je sve što mi je ostalo iz moje kuće."


   
 

Obnova Kabe

Neposredno prije ovih posljednjih događanja, u vrijeme kada je Ali postao član obitelji a Muhammed napunio trideset pet godina, Kurejšije su odlučili da obnove Kabu. Do tada su joj zidovi bili nešto iznad visine čovjeka i nije imala krov, što je značilo da je bilo lahko ući u nju čak i kad su vrata bila zaključana. Nešto ranije desila se krađa dijela blaga koje su smjestili u podzemnu odaju iskopanu u tu svrhu u unutrašnjosti građevine. Već su imali svu drvenu gradu potrebnu za krov: u Džidi se brod jednoga grčkog trgovca nasukao i razbio o obalu i, pošto se nije mogao opraviti, upotrijebili su njegovu drvenu gradu za rožnjaču. U to vrijeme se u Mekki zadesio jedan Kopt, vješt stolar.

Njihovo strahopoštovanje prema Kabi bijaše, međutim, tako veliko da su oklijevali latiti se posla. Naumili su oboriti joj zidove sagrađene od hlabavo povezanog kamena, pa ih ponovo sazidati; plašili su se da se ne ogriješe o njenu svetost. Njihovo oklijevanje je u mnogome pojačala pojava jedne velike zmije koja je svakog dana izlazila iz one podzemne odaje da se sunča na zidu Kabe. Kad bi joj se neko približio, podizala je glavu i siktala razjapljenih čeljusti. To ih je užasavalo. Jednog dana, dok se sunčala, Bog posla na nju orla, koji je zgrabi i odleti s njom. Kurejšije su govorili između sebe: "Sad se zaista možemo nadati da je Bog zadovoljan našom namjerom. Imamo majstora čije je srce uz nas, imamo i drvo, a Bog nas oslobodi guje."

Prvi koji je podigao kamen sa vrha jednog zida bio je Mahzumija, Ebu Vehb, brat Muhammedove nane Fatime. Ali samo što ga podiže, kamen mu iskoči iz ruke i vrati se u svoje ležište, našta se svi udaljiše od Kabe, plašeći se da nastave sa radom. Onda je poglavar Mahzumija Velid, sin Mugire, koji tada nije bio medu živima, uzeo krampu i rekao: "Ja ću prvi početi rušiti". I, bližeći se Kabi, ohrabrivao se riječima: "O, Bože, ne boj se. Naše namjere su čiste." Potom je srušio dio zida između Crnog kamena i Jemenskog ugla, odnosno jugoistočni zid. Ali ostali su se držali podalje. "Pričekajmo da vidimo." Ako ga šta snađe, nećemo ga više rušiti, nego ćemo ga napraviti kakav je i bio; ako mu se ništa ne dogodi, onda je Bog zadovoljan našim radom pa ćemo ga srušiti do temelja." Noć prođe, a ništa se loše ne desi, pa se Velid zarana slijedećeg jutra ponovo lati posla, a i drugi mu se pridružiše. Kad su porušili zidove sve do Ibrahimovih temelja, naidoše na veliko zelenkasto kamenje poredano jedno pored drugog, nalik na kamilje grbe. Jedan čovjek stavi polugu između dva kamena da izvuče jedan od njih, ali čim se kamen pomjerio, cijela Mekka poče podrhtavati, i to shvatiše kao znak da te temelje moraju ostaviti netaknutima. U uglu u kojem se nalazio Crni kamen, pronašli su jedan spis na sirijskome. Čuvali su ga, mada nisu znali šta predstavlja, sve dok im ga jedan Židov nije pročitao: "Ja sam Bog, Gospodar Bekke, stvorio sam je onog dana kad sam stvorio nebesa i zemlju, onog dana kad sam načinio Sunce i Mjesec, i oko nje sam postavio sedam neuništivih meleka, postojat će sve dok njezina dva brda postoje, bogata mlijekom i vodom za narod njezin." Nađen je još jedan natpis ispod Ibrahimova svetilišta , mala stijena u blizini vrata Kabe, sa čudesnim otiskom njegova stopala: "Mekka je sveta kuća Božija. Ono što je održava dolazi iz tri pravca. Neka narod njezin ne bude prvi koji će je oskrnaviti."

Kurejšije sada prikupiše još kamenja uz ono koje su već imali da bi povećali visinu zdanja. Radili su odvojeno, po rodovima, dok zidovi ne postadoše dovoljno visoki da se Crni kamen mogao ugraditi u odgovarajući ugao. Onda među njima izbi žestoka svađa, jer je svaki rod želio imati čast da ga postavi na njegovo mjesto. Zastoj je trajao četiri do pet dana i napetost je porasla toliko da su počeli sklapati saveze i pripremati se za obračun sve dok najstariji medu njima ne predloži rješenje. "O, Kurejšije", rekao je "neka vam o onome u čemu se razilazite presudi prvi koji prođe kroz kapiju ove Džamije. Dvorište oko Kabe su zvali Džamija, arapski mesdžid, mjesto gdje se pred Bogom pada ničice, obavlja sedžda, jer činjenje sedžde Bogu u pravcu Svetog Hrama, obavljalo se tu još od vremena Ibrahima i Ismaila. Svi su pristali da prihvate savjet ovoga starca. I baš je Muhammed, koji se nakon izvjesnog odsustvovanja upravo vratio u Mekku, prvi prošao kroz kapiju. Čim su ga ugledali, svi su odmah, bez dvoumljenja, priznali da se pojavila prava ličnost za ovaj zadatak. Njegov dolazak je dočekan uzvicima i žamorom koji su kiptili zadovoljstvom. "To je El-Emin", uzviknuše neki. "Mi prihvatamo njegov sud", rekoše drugi, "pa to je Muhammed." Kada su mu objasnili o čemu se radi, rekao je: "Donesite mi ogrtač." čim mu ga prinesoše, on ga raširi po zemlji, podiže Crni kamen i položi ga na sredinu halje. "Neka svaki rod uhvati za kraj ogrtača," rekao je. "Sada ga svi zajedno podignite." Kada su ga podigli na pravu visinu, on uze kamen i položi ga svojim rukama u ugao. Onda nad njim nastaviše i dovršiše gradnju. 

Prve kur'anske objave

Ubrzo nakon ovoga spoljašnjeg očitovanja njegove osobitosti i obavljenog zadatka koji mu bijaše povjeren, Muhammed poče ćutiti i snažna unutarnja znamenja, pored već onih kojih je od ranije bio svjestan. Kad su ga o tome pitali, pričao je o "istinitim priviđenjima" koja su mu dolazila u snu i poredio ih sa "rađanjem svjetlosti u zoru." Ova priviđenja su mu omilila boravak u samoći, tako da je svoje duhovno utočište nalazio u jednoj pećini na brdu En-Nur u pećini Hira nedaleko od Mekke. Kurejšije u ovome nisu vidjeli ništa osobito čudnoga jer je povlačenje u osamu bilo uobičajeno medu Ismailovim potomcima, a u svakoj je generaciji bilo onih koji bi se povlačili u osamu, na neko sklonitije mjesto, kako bi izvjesno vrijeme proveli daleko od kvarnoga svijeta ljudi. Prema ovom drevnom običaju, Muhammed je sa sobom nosio hranu i provodio po nekoliko noći u molitvi Bogu. Potom se vraćao svojoj obitelji, ponekad samo da uzme još hrane i ponovo bi odlazio na brdo. Tokom tih nekoliko godina, često mu se dešavalo da nakon izlaska iz grada, dok bi se primicao svome prebivalištu, jasno čuje riječi: "Neka je mir s tobom, o, Vjerovjesniče Božiji". Tad bi se okrenuo i gledao odakle dolazi glas, ali nikoga nije vidio, pa mu se činilo da riječi izbijaju iz drveta ili kamena.

Ramazan je, uobičajeno, bio mjesec povlačenja u samoću; tako mu se jedne noći, krajem ramazana, u četrdesetoj godini života, u časima pećinskoga samovanja, pomolio melek u ljudskom liku i zapovijedio mu: "Čitaj!" On je istom odgovorio: "Ja ne umijem čitati." A potom, kako je sam pričao: "Melek me je obuhvatio tako snažno da sam jedva izdržao. Onda me je pustio i rekao: 
'Čitaj!'Rekao sam: 'Ja ne umijem čitati'. I ponovo me je stisnuo. Pa kada više nisam mogao izdržati, pustio me i naredio:' Čitaj!' i još jednom sam rekao 'Ja ne umijem čitati.' Onda me je po treći put obuhvatio kao i ranije, pa me pustio i rekao:

Čitaj, u ime Gospodara koji stvara,
stvara čovjeka od ugruška!
Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj,
koji čovjeka poučava onome što ne zna." 

On je učio ove riječi za melekom, koji ga je potom napustio; i pričao je: "Bilo je to kao da su mi te riječi u srce upisane." Ipak se pribojavao da bi ovo moglo značiti da je postao džinnima opsjednuti pjesnik, ili da je skrenuo s uma. Pobjegao je iz pećine, i kad je bio usred padine brda, čuo je glas iznad sebe kako mu govori: "Muhammede, ti si vjerovjesnik Božiji, a ja sam Džibril." Podigao je pogled prema nebu i ugledao svoga posjetioca, kojeg je i tada mogao prepoznati, ali mu je sada bilo sasvim jasno da je to melek jer je ispunjavao cijeli vidik. I ponovo mu je rekao: "Muhammede, ti si vjerovjesnik Božiji, a ja sam Džibril." Poslanik ga je netremice posmatrao; onda se okrenuo od njega, ali u kojem god pravcu je pogledao, melek je uvijek bio tu, lebdeći na horizontu, i na sjeveru, i na jugu, i na istoku, i na zapadu. Melek se napokon okrenuo, a Poslanik se spustio niz obronak i otišao kući. "Pokrij me!" - rekao je Hatidži i legao na sofu osjećajući kako mu srce još uvijek podrhtava. Preplašena i ne usuđujući se da ga bilo šta upita, brzo je donijela ogrtač i raširila ga preko njega. Kada je strah donekle uminuo, ispričao joj je šta je vidio i čuo. Uputivši mu riječi umirenja, otišla je da se povjeri svome rođaku Vereki, koji je tada već bio ostario i oslijepio. "Sveti! Sveti!", rekao je. "Tako mi Onoga u čijim rukama je duša Verekina, Muhammedu se pojavio najveći Namus, onaj isti koji je dolazio Musau. Uistinu je Muhammed poslanik ovog naroda. Neka u to bude uvjeren." Tako se Hatidža vratila kući i ponovila ove riječi Poslaniku, koji se na to umirene duše vratio u pećinu, kako bi namirio ostatak dana koje je odlučio posvetiti Bogu boravkom u samoći. Kada je to ispunio, otišao je ravno u Kabu, kako je i bilo uobičajeno, te obavio obred obilaženja, nakon čega je pozdravio starog, slijepog Vereku, kojeg je primijetio medu onima što su sjedili u Džamiji. Vereka ga je upitao: "Kaži mi, sine moga brata, šta si vidio i čuo." Poslanik mu je sve redom ispričao, a starac mu je ponovio isto ono što je rekao i Hatidži. Samo, ovog je puta dodao: "Proglasit će te lažljivcem, i ružno će se prema tebi ophoditi, i prognat će te, i ratovat će protiv tebe, a ako ja dočekam taj dan, Bog mi je svjedok da ću podržati nakanu Njegovu." Onda se nageo i poljubio ga u čelo. Poslanik se potom vratio kući.

Razuvjeravanja koja je dobijao od Hatidže i Vereke, bila su propraćena razuvjeravanjem koje je stiglo sa Neba u obliku druge objave. Način na koji je ona stigla nije zabilježen, a upitan kako dobija objave, Poslanik je spomenuo dva načina: "Ponekad mi dolaze kao odjek zvona, i taj mi je najteži; kad zvonjava umine, postanem svjestan poruke koju nose. Ponekad Melek uzima ljudski lik i govori, te ja upijam ono što kaže." 

Ova druga objava počela je samo jednim slovom, što je predstavljalo prvi slučaj pojave ovih slova skrivenog značenja na početku nekoliko kur'anskih poruka. Nakon ovog slova slijedilo je Božije zaklinjanje perom, koje je već bilo spomenuto u prvoj objavi kao osnovno sredstvo kojim Bog poučava ljude Njegovoj mudrosti. Kad su ga pitali o peru, Poslanik je rekao: "Pero je bilo prva stvar koju je Bog stvorio. Stvorio je ploču i rekao peru: "Piši!" A pero mu je odgovorilo: "Šta ću pisati?" Rekao je: "Zapisi Moje znanje o Mojemu stvaranju, sve do dana kada će mrtvi oživjeti." Potom je pero ispisalo ono što mu bijaše naređeno." Nakon zaklinjanja perom, dolazi drugo zaklinjanje, onim što oni pišu. A pored ostaloga, oni, dakle meleki, ispisuju na Nebu manjim perima, na manjim pločama, kur'anski nebeski prauzorak koji se u objavama što slijede spominje kao Učenje Veličanstveno (Kur'an) na ploči pomno čuvanoj, i kao Majka knjiga. Poslije ova dva zaklinjanja slijedi Božije uvjeravanje: "Nun. Tako mi kalema i onoga što oni pišu, ti nisi, milošću Gospodara lud; ti ćeš sigurno nagradu neprekidnu dobiti jer ti si, zaista, najljepše ćudi.'"

Nakon prvih poruka, uslijedio je period šutnje, tako da se Poslanik pobojao da nije izazvao nezadovoljstvo Neba, mada mu je Hatidža stalno govorila da to nije moguće. A onda je šutnja konačno prekinuta i stiglo je naredno uvjeravanje, i u njemu prva naredba koja se izravno odnosila na njegovu misiju:

"Tako mi jutra i noći kada se utiša, - Gospodar tvoj nije te ni napustio ni omrznuo! Onaj svijet je, zaista, bolji za tebe od ovoga svijeta, a Gospodar tvoj će tebi sigurno dat', pa ćeš zadovoljan biti! Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio i za pravu vjeru nisi znao pa te je na pravi put uputio i siromah si bio pute je imućnim učinio? Zato siroče ne ucvili, a na prosjaka ne uzvikni, i o blagodati Gospodara svoga kazuj!"