Hazreti Mevlana Dželaluddin Rumi rođen je u vremenu velikih političkih i društvenih nemira. S jedne strane, do tada najjača islamska država – Država Seldžuka, sve više biva umorena neprestanom unutarnjom borbom pojedinih muslimanskih vladara za prevlast. Utjecaj halife, koji je davno odustao od političko-vojnih moći a zadržao isključivo duhovno-moralni autoritet, nikada nije bio slabiji. S druge strane, krajem tog XII stoljeća, i kršćanski zapad

doživljava daljnju unutarnju podjelu. Pored toga, stalni upadi Mongola već odavno prestali su biti incidenti, uzimajući sve jasnije oblik klasičnoga osvajačkog pohoda.

 

Godine 1190. umire Frederik Riđobradi za vrijeme krstaškog pohoda. Uskoro poslije toga čitava se Evropa opredjeljuje za Papu ili za cara. Krajem XIII stoljeća, na Istoku se gubi hrišćanska dominacija, a Salahuddin Ejubi je malo po malo odbacio Franke prema moru, koji su poslije gubitke Edese bili ograničeni samo na Jerusalemsko kraljevstvo, grofoviju Tripolija i kneževinu Antioš. U isto vrijeme Perzija (dio u kojem je rođen Dželaluddin) doživljava ponovno nasilje invazije. Osvajači, ovaj put, ne dolaze iz Arabije kao u osmom stoljeću, već sa dalekog Istoka. Carstvo Havarzma, gdje je rođen Mevlana je pokoreno. Iran se ruši razdiran neopisivim nevoljama, istočna Azija je pregažena, ukida se bagdadski halifat i osvajači nadiru prema centralnoj Evropi. „Epoha je to haosa i nesigurnosti“.

 

U takvome vremenu, u tridesetome danu mjeseca septembra 1207. godine (6. rebiulevvel 604. godine po Hidžri) rođen je hazreti Mevlana Dželaluddin Rumi.Rođen je u gradu Belhu, u današnjemu Afganistanu. Belh osvojili su Arapi 31. godine po Hidžri, za vrijeme vladavine hazreti Osmana. Prvih pet stotina godina bio je u sastavu jedinstvene islamske države, a oko stotinu godina bio je prijestolnica sultana iz dinastije Sebuktegin.Godine 617. po Hidžretu (1220. po Miladu), osvojio ga je i porušio Džingis-han, vođa Mongola, a 771. (1369.) izabrao

ga je Timur-lenk za svoju prijestolnicu. Nakon provale Mongola grad je počeo opadati i nikada se više nije uzdigao do svog nekadašnjeg sjaja. Danas je to omanje mjesto, kao jedna provincijska kasaba, koja broji jedva desetak hiljada stanovnika! Eto, taj grad je rodno mjesto velikog islamskog učenjaka i mislioca, Dželaluddina Rumije, autora „Mesnevije“.

 

Poslušajte radio emisiju o Mevlani Dželaludinu Rumiju:

Naziv	Play	Veličina	Dužina
Rumi_1		50.1 MB	36:28 min
Rumi_2		49.2 MB	35:49 min
Rumi_3		41.5 MB	30:12 min
Rumi_4		29.6 MB	21:35 min
Rumi_5		47 MB	34:15 min

1.1. Opći biografski podaci

 

Hazreti Mevlanino rođeno ime glasi Muhammed. Jedan od pradjedova imao je arapsko porijeklo, vezujući se krvno za hazreti Ebu Bekra.Otac mu je bio poznati islamski učenjak, hazreti Behauddin Veled, oslovljavan još od svoje mladosti kao „Sulñānul 'ulemā'“ – Car učenih ljudi.Uslijed velikoga ugleda koji je imao među narodom, probudila se sumnja kod

vladara, havarzemskog sultana Muhammeda, da bi mu hazreti Behauddin mogao oteti državu. Stoga mu je naredio da se, sa cjelokupnom familijom, iseli iz Belha. Hazreti Behauddin morao je to učiniti, pa je tako hazreti Mevlana već u svojoj petoj godini naučio šta znači izgonstvo.Prije odlaska, stanovništvo se pobunilo protiv ovakve sultanove odluke, te je

na kraju i sâm sultan molio hazreti Behauddina da mu oprosti. No, hazreti Behauddin Veled nije se želio pomiriti, te je samo prije svoga odlaska rekao: „Odlazim... Iza mene će se tatarski vojnici raširiti svud po svijetu i osvojiti zemlju Horasan. Možda će se Bog sažaliti na ljude Belha što će okusiti gorčinu smrti.“

Prije definitivnoga skrašavanja, hazreti Behauddinova porodica prošla je mnoga mjesta i gradove, među kojima Nišapur, Kufu i Bagdad. Dok su prolazili kroz Nišapur susreli su velikoga mutesavvufa i pjesnika hazreti Feriduddina Attara. Hazreti Attar odmah je prepoznao u hazreti Mevlani velikoga čovjeka, te mu je poklonio svoje poznato djelo „Asrār

Nāme“ – Knjiga tajni.Bio je oduševljen hazreti Mevlanom, te se nije mogao suzdržati pred hazreti Behauddinom:Ovaj tvoj sin je određen da pali mnoga srca u svijetu. A kada su krenuli dalje na put, hazreti Attar ih je pogledao i u zanosu rekao: Kakav zadivljujući znak! Rijeka teče vukući snažni okean iza sebe...

Došli su u Bagdad i u njemu ostali oko pola godine, a zatim se uputiše u časnu Mekku kako bi obavili hadž. Nakon obavljenoga hadža, svraćaju u Damask i tu se susreću sa drugim velikim mutesavvifom hazreti Šejhul Ekberom Ibn Arebijem. I on je u hazreti Rumiju prepoznao velikoga čovjeka. Kada je ugledao hazreti Behauddina kako ide ulicom a za njim korača hazreti Mevlana, uzviknuo je:Slavljen da je Allah! Jedan okean ide iza jezera!

 

Iz Damaska produžili su za grad Larend u kojemu su ostali sedam godina.U tome periodu desila su se dva velika događaja.

 

 

2. Zrenje

Godine 1226. (623.), hazreti Mevlana oženio se, u svojoj, dakle, devetnaestoj godini, sa kćerkom hodže Šerifuddina Lale od Samarkanda, koja se zvala Dževahir Hatun. Iz toga braka, hazreti Mevlana dobio je dvojicu sinova, Sultana Veleda i Alauddina Čelebija.Prvome sinu dao je ime po ocu, a drugome po starijemu bratu.Ubrzo nakon vjenčanja, umrli su hazreti Mevlanini majka i stariji brat: Mumina Hatun i Muhammed Alauddin. Tako je period od sedam godina u Larendu, hazreti Mevlani i hazreti Behauddinu donio i veliku radost i veliku tugu.

Po završetku toga perioda od sedam godina, seldžučki sultan Alauddin Kejkubad pozvao je hazreti Behauddina u grad Konju, naljutivši se pri tome na vladara Larenda Musâa, što je takvog učenjaka zadržao u svome gradu a nije ga poslao u prijestolnicu. Hazreti Behauddin i njegova porodica dočekani su sa najvišim počastima te se naseliše u Konji trajno. Ubrzo, „Car svih učenjaka“ preselio je na ahiret, u Konji, 1230. (628.) godine. Do preseljenja na bolji svijet, obavljao je dužnosti muftije i muderrisa.

 

 

2.1. Sejrus-suluk

Kada je ostao bez oca, hazreti Mevlana napunio je dvadeset i tri godine. Pored arapskog i perzijskog jezika, naučio je i grčki. Premda još uvijek veoma mlad, svojom pronicljivošću, učenošću i iskrenošću, već je bio sazreo preuzeti dužnosti svoga oca. Ipak, nije to želio.

Istodobno, u gradi Tabrizu, nekadašnji hazreti Behauddinov učenik, sejjid Burhanuddin Muhakkik Tirmizi, duhovnim otkrovenjem saznao je za smrt svoga učitelja. Tako se desilo da je na dan hazreti Behauddinovoga ukopa, održan istodobno tevhid i u Konji i u Tabrizu. Sejjid Burhanuddin napustio je prije hazreti Behauddina Balh i okrenuo se životu u pustinji. Sada, odmah po ukopu hazreti Behauddina, krenuo je za Konju. Sin mog Šejha je sâm, čeka me. Dužan sam da odem u Anadoliju, položim lice na čistu zemlju mog Šejha i vodim brigu o njegovom sinu...

Susreo se sa hazreti Rumijem u Larendu, gdje je hazreti Mevlana otišao posjetiti mezarja svoje majke i svoga brata. Pri susretu, kako je to običaj, hazreti Mevlana poljubio je ruku hazreti sejjidu Burhanuddinu. Po povratku u Konju, hazreti Burhanuddin krenuo je sa provjeravanjem Rumijeve učenosti. Nema ti ravna u znanju i prevazišao si oca u nauci o vjeri i drugim takvim predmetima. Međutim, tvoj otac bio je savršen u poznavanju hâla(duhovnog stanja) kao i u snazi govorništva. Želim da učiš hâl od sufija. Naučit ćeš od mene što sam ja naučio od moga Šejha. Hâl je nauka propovjednika, poznata kao „svjesnost Boga“ i „saznanje istine“. Kad jednom savladaš ovo, obasjat ćeš nebesa poput Sunca...

Učitelj, shodno svome putu osamljivanja u pustinji, pripremio je i poslao hazreti Rumija u halvet, u kojemu je, po propisima, ostao četrdeset dana. Kao učenik, kod sejjida Burhanuddina, hazreti Mevlana proveo je deset godina. Tek u svojoj trideset i trećoj godini stupio je na očevo mjesto.

Mijenjajući svoga oca, a postupajući po uputama dobivenim od sejjida Burhanuddina, hazreti Mevlana tumačio je islam uglavnom se orijentirajući ilmi zâhirom: tumačenjem vjere i njenih propisa onako doslovno, po vanjštini, po logici, trudeći se da te propise učini shvatljivim i razumnim.

Sejjid Burhanuddin osjetio je da hazreti Mevlani više nije toliko potreban. U njemu je ponovno buknula želja za osamom. Srcem je čeznuo za odlaskom, a, s druge strane, znao je da bi rastanak izuzetno teško pao hazreti Mevlani, s obzirom da ga je mnogo zavolio. Tako su se u njemu miješali želja za osamom, i strah da ne povrijedi hazreti Mevlanu.

Tako je jedne prilike jahao na mazgi vinogradima Konje, i zaželi, da mu je otići u Kajsar. Istovremeno, samo što je to pomislio, mazga se silno prope, te sejjid Burhanuddin pade sa nje i slomi nogu. Ustao je, i tako slomljene noge vratio se u Konju. Hazreti Mevlana, čim je saznao za ovo, požurio je kod tog svog voljenog šejha sejjida Burhanuddina da ga obiđe. Kada je ušao u sobu, sejjid Burhanuddin ga pogleda, i samo mu kratko reče:Bravo, dobar učenik je slomio šejhu nogu!

Hazreti Mevlana shvatio je šta hazreti sejjid Burhanuddin govori. Ipak, nije mu bilo jasno, zašto Šejh želi ići, zašto ne želi ostati uz njega.

Sada si spreman, sine... Nema ti ravnog ni u jednoj grani. Postao si vođa nauke i znanja. Ovdje nema više prostora za obojicu, zato želim da idem. Sem toga, doći će ti veliki prijatelj i bit će tvoje ogledalo, a ti njegovo. Uputit će te u najskrovitija prostranstva duhovnog svijeta, kao i ti njega. Svaki do vas nadomiještat će drugog i bit ćete dva najveća prijatelja u cijelom svijetu. Bog je odabrao da ti svojim postojanjem usrećiš i nebo i svijet, a to je nedostižna veličina. Ustani i uroni ljudske duše u neiskvaren život i neizmjernu Božiju nagradu... Vlastitim smislom i ljubavlju, povrati život smrtnicima ovog lažnog svijeta...

Sa suzama u očima, boreći se sa emocijama i nastojeći ublažiti nevjerovatnu bol u srcu, hazreti Mevlana ispratio je svoga šejha sejjida Burhanuddina za Kajser, u proljeće, 1239. godine. Došavši u Kajser, sejjid Burhanuddin uglavnom je živio u halvetu, tek tu i tamo primajući posjetioce. Tako ga je jedne prilike posjetio i jedan velikan, pîr Šihābuddin Omer Suhraverdi. Znajući za njegov dolazak, sejjid Burhanuddin čekao ga je pred svojom odajom.

Kada je hazreti Suhraverdi stigao, samo je sjeo pored sejjida Burhanuddina, te tako ostaše satima, hama baš ni riječi ne progovorivši. Nakon određenoga vremena, pîr Suhraverdi je ustao, poselamili su se i razišli. Začuđeni ovim, neki su upitali sejjida Burhanuddina, zašto ništa nisu pričali.

U prisustvu stručnjaka u nauci o hâlu, upotrebljava se jezik hâla, a ne jezik govora. U Svetom Kur'anu upozoreni smo da šutimo. U prisustvu onoga koji vidi istinu morate šutiti jer sumnje srca mogu se riješiti samo hâlom.

Ubrzo, nepunih godinu dana po dolasku u Kajsar, sejjid Burhanuddin preselio je na ahiret, bolji svijet. Hazreti Mevlana, kako se bilježi, pred kraj svoga tesavvufskog druženja (sohbet) s hazreti sejjidom Burhanuddinom, od sejjida Burhanuddina dobio je ovlaštenje na iršad, pisanu potvrdu (idžāza) da je sazrio za šejha.

 

3. Preseljenje

Naredni period života, hazreti Mevlana provest će kao profesor, uglavnom predajući islamsko pravo (fikh) u medresi Altun-Aba. Jedne prilike, kada se vraćao sa predavanja, susreo se sa dugo iščekivanim „velikim prijateljem“ čiji je dolazak nagovijestio hazreti sejjid Burhanuddin. Po nekim verzijama ovaj „veliki prijatelj“ pojavio se u liku trgovca halvom (slatkom), dočim druge verzije tek spominju susret hazreti Mevlane i tada nepoznatoga čovjeka koji je zaustavio hazreti Rumijevu mulu na kojoj je jahao, i postavio mu neočekivano pitanje. Kada su im se pogledi tek susreli, obojica su djelovali kao zamrznuti, ne trepćući i ne progovorivši ni riječi, naprosto su zurili jedan u drugoga, kao da su jedan drugome povjeravali, otvarali, i ponovno zatvarali okna duša. Hazreti Mevlanin život, opet će se promijeniti.

 

3.1 Preseljenje srcem od ovoga svijeta

Sâm dijalog kojega su hazreti Mevlana i „veliki prijatelj“ poveli pri prvome susretu, ima nekoliko različitih verzija.

 

- Možeš li reći da li je poslanik Muhammed, alejhisselam, veći čovjek od Bajezida Bistamija?, upitao je neznanac.

- Kakvo je to pitanje? Bez sumnje je veći poslanik Muhammed, alejhisselam, odgovorio je hazreti Mevlana.

- Ali poslanik Muhammed, alejhisselam, rekao je: „Bože, veličam Te, nismo znali Tvoju vrijednost.“ Dok je Bajezid Bistami rekao: „Ja veličam sebe, moj ugled je velik...“ Kako to objašnjavaš?

- Poslanik Muhammed, alejhisselam, je ovako govorio jer je svakog dana napredovao više i svaki put se bogatio novim stepenom razumijevanja i molio je Božiji oprost za ranije neznanje i greške. Poslanik, alejhisselam, istrajao je u spoznaji Boga, očistio se od svega i prošao sve stupnjeve i sudove. Ali Bistamija je od dolaska bio nošen samo prvim stepenom i opijen ovim znanjem nije dobio nikakvo dalje...

 

Posrnuvši pred značajem Mevlaninog odgovora, čovjek je pao na tle i zaplakao. Mevlana je sišao sa mule i obgrlivši derviša podigao ga na noge. Tako su se susrela dva okeana.

Ime tog „velikog prijatelja“ bilo je hazreti Šems Tabrizi, punoga imena Šemsuddin Muhammed ibn Alija ibn Malek-e.

Rođen je najvjerovatnije oko 1180. godine, jer, kako se u mevlevijskoj tradiciji prenosi, kada je došao u Konju imao je preko šezdeset godina. A u Konju ušao je 29. novembra 1244. godine (26. džumde-l-uhra 642. godine po Hidžri).

Mada se često navodi kako je bio skoro nepismen, ipak, relevantna biografija ističe baš suprotno, ne samo da nije bio nepismen već je bio i izuzetno jak u islamskom pravu i teologiji. Hazreti Mevlanin sin, hazreti Sultan Veled, opisao ga je kao „učenog i mudrog čovjeka, elokventnu i izgrađenu osobu“.Slijedio je šafijsku pravnu školu i studirao fikh. No, u slijeđenju svoga mezheba nije bio isključiv, čak, kako se prenosi, pohvalno se izrazio o nekim stavovima hazreti Ebu Hanife.

Uporedo s tim, podučavan je tesavvufu da bi nakon postizanja kemâlijjeta bio poslat u pustinju, da, kao kalendarija (lutajući derviš), po njoj luta i promišlja o dragome Bogu. Kako sâm hazreti Šems kaže, premda je imao veliki broj učitelja i šejhova, ipak je sebe smatrao uvejsijom, dervišem koji, izvanjski gledano (zâhiren), nema fizički prisutnog šejha, no, kojega vodi nevidljiva ruka nekoga od Božijih prijatelja (evlija).

Svako priča o svome šejhu. Na snu, vidjeo sam hazreti Pejgambera, alejhisselam, kako me oblači derviškom hrkom, ne onom koja se nosi i koja bîva pohabana nakon nekoliko dana, koja se baca u lavabo i pere od prljavštine, već hrku prijateljevanja (hirka-i sohbet), ne odnos koji se može tek tako shvatiti, već odnos koji nije ni jučer, ni danas ni sutra.

Gdje su se tačno hazreti Šems i hazreti Mevlana susreli, nije poznato. Tek, to mjesto danas se oslovljava kao „Medžme'ul bahrejn“, „Stjecište dvaju mora“, a što aludira na kur'anski plemeniti ajet: Pustio je dva mora da se dodiruju (meredžel bahrejni jeltekijân).

Šemsuddin Tabrizija bio je rijedak učenjak i veliki poznavalac „ilm-i bâtina“. On je odmah, već prvih dana, toliko uticao na Dželaluddina, da se je ovaj oduševio njegovim tumačenjem i svom dušom predao se na proučavanje „ilm-i bâtina“.

Družeći se stalno sa Šemsuddinom, Dželaluddin je malo po malo ostavljao svoja predavanja u džamiji i medresi, a onda se potpuno povukao i odao asketskom životu, provodeći sve slobodno vrijeme u društvu Šemsuddina.

To Dželaluddinovo ostavljanje predavanja neugodno je djelovalo na njegove đake i slušače, a i na same građane Konje, jer je Dželaluddin bio stekao glas najistaknutijeg učenjaka i uživao ugled u narodu. Stoga su počele pritužbe protiv  Šemsuddina, a konačno i zahtjev da se on udalji iz Konje.

 

3.2. Prva smrt

 

Da ti prigovori nisu bili bezazleni, potvrdit će tmurni događaji uslijed kojih će hazreti Šems biti doslovno otjeran iz Konje. Utočište pronašao je u Damasku. Da li tada, ili možda prije dolaska u Konju, hazreti Šems upoznao se i družio s još jednim velikanom toga vremena, a kojega smo već spominjali, sa hazreti Šejhul Ekberom Ibn Arebijem, kojega je oslovljavao jednostavno, po njegovom prvom imenu – šejh Muhammed. Kako sâm veli, dosta toga je od njega naučio, a oslovljavao ga je sa „brat“ i „sin“.

A u Konji, sav utonuo u tugu, hazreti Mevlana upotpunosti se povukao i više nije niti izlazio iz kuće. Na njegov nagovor, hazreti Sultan Veled otišao je u Damask ne bi li pronašao i doveo hazreti Šemsa natrag u Konju. Zatekao ga je kako mirno sjedi, igrajući šah. Kada ga je ugledao, plaho se obradovao. Zamolio ga je da se vrati, a potom je pred njega rasprostrijeo darove koje su mu, u znak izvinjenja, poslali ljubomorni hazreti Mevlanini učenici, koji su ga i protjerali.

„Ne možete me kupiti zlatom i srebrom. Mevlanin poziv, čije srce je kao srce Muhammedovo, dovoljan je. Moram ga poslušati.“

Zatim je podijelio siromašnom stanovništvu sve što je imao i spremio se za povratak u Konju.

Osmoga maja 1247. godine, hazreti Šems vratio se u Konju. Ovo je nagovijestilo treći period konačnog hazreti Mevlaninog duhovnog zrenja.

 

3.3. Treći period duhovnoga zrenja – treća smrt

 

Prvi period, u kojemu hazreti Mevlana sebe predstavlja kao „sirovog“, označava period upoznavanja sa hazreti Šemsom a nakon dobivanja idžaze za iršad od hazreti sejjida Burhanuddina. Hazreti Mevlana tek počinje slušati hazreti Šemsa ali se još uvijek poziva i na druge učenjake, još uvijek koristi djela drugih mislilaca. Drugi period, u kojemu hazreti Mevlana sebe predstavlja kao „sazrelog“, označava period intenzivnoga prepuštanja hazreti Šemsu, upijanje svake hazreti Šemsove misli i njeno reflektiranje na svoje učenike. Tu je, kako se veli, hazreti Mevlana bio poput Mjeseca koje prihvata sunčeve zrake i prenosi ih na druga nebeska tijela. Hazreti Mevlana u ovome periodu upotpunosti je „utonuo“ u hazreti Šemsa, a tada nastaje djelo koje ovo najbolje oslikava – Divan-i Šems. Hazreti Šems nastojao je hazreti Mevlanu „gurnuti“ iz ovoga stanja, kako bi dostigao puno savršenstvo te kako

bi postao od onih koji govore po vječnome znanju ('ilm ledunnî). Tako se povijesno protjerivanje hazreti Šemsa iz

Konje, a uslijed ljubomore hazreti Rumijevih učenika, shvata kao metafizička priprema hazreti Mevlane za postizanje konačnoga stadija kemâlijjeta, koje se moralo desiti „nasilu“, nošeno silnom hazreti Mevlaninom energijom, u povijesti manifestiranom kroz silnu tugu za svojim voljenim Šemsom.

Nakon povratka hazreti Šemsa u Konju, uslijedio je treći period hazreti Mevlaninog usavršavanja, koje sâm naziva „pregaranjem“. Hazreti Mevlana, nošen novom tugom uslijed definitivnoga nestanka hazreti Šemsa iz njegovoga života, dostigao je stepen „kada i poslanici i evlije čeznu za njegovim društvom“. Ovo je najprepoznatljivije u njegovom sjajnom djelu Mesnevija. Život sastoji se od rastanaka, a srce slomljeno tugom uslijed rastanaka, postaje spremno kročiti u drugi, vječni svijet. Tajna čovjekove tuge na ovome svijetu ustvari je tugovanje duše svake osobe za uzvišenim Gospodarom.

 

3.4. Traženje utjehe uslijed razdvojenosti od voljenog šejha

Do kraja života čeznući za svojim voljenim šejhom, hazreti Mevlana pokušat će naći utjehu u dvojici prijatelja odnosno učenika. Svaki je bio specifičan, i svaki je dodatno obojio izuzetno složen hazreti Mevlanin život.

 

3.4.1. Utjeha kroz semâ

Za prvoga od njih, veže se poseban oblik zikra – semâ', kojega, nažalost, mnogi oslovljavaju sa „ples derviša“ ili tek „ples“. Kako se prenosi, jedne je prilike hazreti Mevlana išao kroz zlatarsku ulicu. Čuvši zvukove koje su zlatari proizvodili kujući, srce mu je zaigralo te je hazreti Rumi, pošto je pao u džezbu, počeo učiti semâ. U tome duhovnom zanosu, hazreti Mevlana za ruku je uzeo zlatara, starog prijatelja, također jednoga od učenika hazreti sejjida Burhanuddina, Salahuddina Zerkûba, te ga je uveo u semâ pa su se obojica prepustila tim kretnjama.

Salahuddin Zerkûb došao je u Konju 1235. godine, te je, poput hazreti Rumija, postao učenik sejjida Burhanuddina. Kasnije se vratio na selo, oženio se, te se ponovno nastanio u Konji. Po povratku, upoznao se sa hazreti Šemsom pa su se susreti hazreti Šemsa i hazreti Mevlane održavali nekada u njegovome dućanu.

Salahuddin Zerkûb bio je, za razliku od hazreti Šemsa, uistinu nepismen, ali, poput hazreti Šemsa, izuzetno pobožan. Nakon hazreti Šemsova nestanka, bio je drugo ogledalo hazreti Mevlane u kojemu se ogledala ne samo hazreti Rumijeva plemenita duša već ogledalo koje je pokazivalo ono neprolazno, neiscrpno. Hazreti Mevlanini učenici osjetili su jaku ljubomoru i prema hazreti Salahuddinu, konačno, „šta je hazreti Mevlana vidio i šta je uopće mogao naučiti od jednog nepismenog čovjeka?!“

Hazreti Mevlana oženio je svoga Sultana Veleda za hazreti Salahuddinovu kćerku, a nekako u isto vrijeme, nakon smrti prve žene, hazreti Rumi ponovno se oženio, ovaj put sa Kîra Hatun, koju su, uslijed kršćanskoga porijekla a velike pobožnosti, nazivali „drugom Merjemom“. Ona mu je rodila još dvoje djece, muško i žensko.

Salahuddin Zerkûb obolio je, te je nakon duže bolesti, preselio na bolji svijet 1258. godine. Po njegovoj oporuci, nakon dženaze održan je semâ u kojemu je učestvovao veliki broj derviša.

 

3.4.2. Utjeha kroz diktiranje Mesnevije

 

Hazreti Mevlana uskoro je pronašao i drugu utjehu za svog voljenog učitelja. Mada neki datiraju početak te druge bliskosti odmah nakon Salahuddinove smrti, ipak, hazreti Mevlanino druženje (sohbet)sa plemenitim Husamuddinom Čelebijem mnogo je starije. Husamuddin Čelebi bit će povod pa će hazreti Mevlana početi diktirati svoje najveće i najslavnije djelo – Mesneviju. Tokom više od deset godina, hazreti Mevlana diktirat će „Mesneviju“ a plemeniti Husamuddin će je zapisivati.

Jednog dana sjedili su zajedno Mevlana Dželaluddin i njegov učenik (murid) Čelebi Husamuddin. U razgovoru, Husamuddin je opet ponovio svoju želju i molbu, da Dželaluddin napiše jedan ćitab (knjigu), sličan Šejh Attarovom „Razgovoru ptica“ (Mantikut-tajr). Kao svoj odgovor Dželaluddin je izvadio iz saruka (turban) papir i predao ga Husamuddinu, da pročita. Na tome papiru Dželaluddin je napisao osamnaest prvih stihova Mesnevije. Ti stihovi su kasnije nazvani Fatihatul-Mesnevi tj. početak Mesnevije.

Samo ovih osamnaest stihova napisao je svojom rukom Dželaluddin. Inače, sve druge stihove iz šest svezaka (25.632) pisao je Husamuddin, a diktirao Dželaluddin, najčešće u noći. To je trajalo više od deset godina.

Hazreti Mevlana mnogo je cijenio Husamuddina te se Husamuddin često spominje i u sâmoj Mesneviji. Tako pronalazimo kako hazreti Husamuddin ističe dugogodišnje prijateljevanje s hazreti Mevlanom, kako hazreti Rumi otriva da bez Husamuddina kao da ne bi bilo ni života za njega, a na početku drugoga sveska Mesnevije, hazreti Husamuddina izravno proglašava zaslužnim za božanski dar Mesnevije.

 

Jedno je vrijeme ova Mesnevija bila odgođena.

Treba izvjesno vrijeme da krv postane mlijeko.

Dok tvoja sreća ne rodi novo dijete,

krv neće postati slatko mlijeko. Ovo dobro čuj!

Svetlo Istine, Husamuddin, opet je okrenuo dizgine

sa vrhova nebesa. Opet je počela Mesnevija.

 

Istine života, razumijevanje čovjekovoga bola na ovome svijetu kao bola svake duše za istinskim prebivalištem – blizinom premilosnoga Boga, taj jedan lijep a ipak dobro težak teret u grudima, hazreti Mevlana nije imao kome da povjeri. Sve dok nije Husamuddin od njega zatražio da mu otkrije dio toga tereta, da tajne koje samo što nisu raspukle njegovo srce podari svim istinskim zaljubljenicima (ašicima). Tako je hazreti Mevlana tajne ovoga svijeta izražavao kroz stihove Mesnevije, a hazreti Husamuddin vjerno ih je zapisivao, kako bi isti bili olakšanje iskrenim.

 

3.5. Fizička smrt

To intezivno druženje hazreti Mevlane i hazreti Husamuddina, potrajat će oko petnaestak godina, sve do hazreti Rumijevog preseljenja na bolji, vječni, svijet. Tek tada, hazreti Mevlana ponovo će se susresti sa svojim voljenim šejhom. Tek tada, hazreti Mevlana pronaći će konačnu utjehu, dosegnuti stanje u kojem je jedino i moguće izliječiti „srce, rastancima ranjeno“. Stoga se cjelokupan hazreti Rumijev život može sagledati kroz odnos prema hazreti Šemsu: priprema i iščekivanje njegovoga dolaska, neprekidno druženje (sohbet) s njim, i žal uslijed rastanaka i iščekivanje ponovnoga sastanka kroz prvu noć nakon smrti, prvu „bračnu noć“ – Šebi Arus.

 

Tako se u životu hazreti Mevlane može izdvojiti pet bitnih perioda, svih pet okončavaju se smrću:

 

1. stjecanje osnovnih znanja (do smrti hazreti Behauddina)

2. hod sejrus-sulukom i sazrijevanje za šejha (do smrti hazreti sejjida Burhanuddina)

3. trostruko dozrijevanje u kemâlijjetu, od „sirovosti“ do „pregaranja“ (do smrti hazreti Šemsa)

4. žal za hazreti Šemsom kroz semâ-zikr (do smrti hazreti Salahuddina)

5. žal za hazreti Šemsom kroz Mesneviju (do hazreti Mevlanine smrti)

 

 

Pojava Šemsuddina značila je prekretnicu u Dželaluddinovu životu, jer je u osobi Šemsuddinovoj našao pravog učitelja koji mu je otkrio istinu. Rijetki su takvi sretnici kojima je istina bila otkrivena!

Dželaluddin nije nikada mogao zaboraviti svoga učitelja i spominjao ga je sve do smrti. U svojim djelima, on govori o njemu i u zanosu pjeva mu pjesme.

 

Na jednom mjestu u „Mesneviji“ on ovako opisuje Šemsuddina, uzdižući ga:

 

Sunce moje, učitelju moj.

Moj živote i opstanče moj!

Samo Tvojom pomoći spoznao sam Istinu (tj. Boga).

O istino koja si me uputila Istini!

 

 

 

Kao uspomenu na svog učitelja i šejha, Hazreti Mevlana osniva poseban derviški red mevlevija i otvara tekiju, u kojoj se posvećuje isključivo misticizmu i njegovu tumačenju.

U tom razdoblju, spjevao je i svoje čuveno djelo „Mesneviju“.

Hazreti Mevlana je preselio na Ahiret 5. Džumadelahira 672. godine po Hidžretu ili 17. decembra 1273. godine po Miladu. Sahranjen je pokraj svog oca u Konji.

Turbe Hazreti-Mevlanatovo pretvoreno je danas u Muzej, koji svaki dan obilaze brojni posjetioci i njegovi poštovaoci.

 

Allah rahmetile!

Iza hazreti Mevlane, pored spomenutih djela, ostao je i derviški red poznat pod imenom mevlevije. Na neki način, kompletan hazreti Rumijev život i njegovo djelo, mogli bi se predstaviti kroz njegov poznati gazel „Gazel o smrti“.

Iz toga razloga, gazel prenosimo u cjelosti.

 

Kad preselim, kad moj tabut,

svakom, da sam mrtav zbori,

ne mislite da me tuga

za svijetom ovim mori!

Nek ne cvili za mnom niko,

nek ne kaže: „Šteta, šteta“,

jer je šteta bit' šejtanov,

pa ić' tamo gdje se gori!

Na dženazi mojoj nek se

ne tuguje zbog rastanka,

jer baš tada dušom mojom

sreća sastanka žubori.

Kad me spuste u grob, niko

nek' ne kaže: „Sasvim nesta!“

jer društvima džennetlija

grob – samo paravan tvori!

Kad vidiš da me spuste,

smatraj da me tada dižu.

Zar ne nebu Sunce, Mjesec,

kada zađe manje gori?

Ti sve misliš to je suton, ne

Ne, svitanje to je pravo,

jer spuštanjem tijela u grob,

radi se o duše zori.

Koje sjeme ne proklija,

kad ga zemlja u se primi?

Pa kako u proživljenje,

da mi dušu sumnja mori?

Iz bunara izvadi se

potopljena kofa puna.

Stog ne plače duh Jusufov,

dok se tijelo s jamom bori.

Kad zatvoriš jedan otvor,

tad se drugi sâm otvara.

Pa nek se zbog moje smrti,

ni riječ tuge ne prozbori.