Rumijevim jezikom rečeno,spoznavajući rijeku Aristotel je na najboljem tragu da spozna i more, odakle izranja ‘kraljica’ svih nauka, najviša mudrost. No, niti je doseže Aristotel, a ni postaristotelovska tradicija.

Uvjerenje da je I. Kant preobrazio staro poimanje filozofije-metafizike kao ‘kraljice’ nauka, zbog njenog zanimanja za ono najuniverzalnije i najmanje materijalno, u poimanje ‘najosnovnije’, utemeljivačke discipline, u biti je pogrešno. Ovaj rez ili okret, iako nenaznačen, sadržan je unutar same ‘aristotelovske metafizike.’ Kantova utemeljivačka filozofija (teorija saznanja) je samo odslikana aristotelovska metafizika. Kant je, slijedeći Aristotela, izveo filozofiju na bezbjednu stazu nauke tako što je ‘vanjsko’ predočio kao unutarnju, mišljenu djelatnost transcendentalnog ega.

Nadalje, preuzevši pojam ‘duha’ od Descartesa i Lockea u simplificiranoj formi, Kant će nasilnim presijecanjem metafizičkog i fizičkog, noumenalnog i fenomenalnog, samo žešće distingvirati nauku i filozofiju. Savremena distinkcija između nauke i filozofije naizgled ima korijene u Kantovom ‘rezu’, dočim je ona u biti postojala od samih početaka filozofije. Odbljesak metafizičkog, dobiva primat u naučnom istraživanju a metafizika i njen predmet kao nikada ranije bivaju zamagljeni. Osiromašeni transcendentalni ego je poput ogledala u kojem se odslikava pojavna stvarnost, a transcendentni vid stvarnosti (gajb) u rečenom ogledalu nema slike. Vrijeme i prostor, kao subjektivno doživljene forme čulnosti, i misaoni oblici ili kategorije imaju važenje samo za pojavnost – svojevrsno slijeđenje Aristotelovog poimanja istine.

No, ljudski um uvijek teži da dosegne metafizičko, veli Kant, te se redovno u njemu javljaju tri ideje: ideja Boga, ideja duše i ideja Svijeta. Pošto je Kant ljudsku moć poimanja razdijelio na razum i um, tri ideje koje se u umu javljaju nemaju sigurnu potvrdu u saznanjima razuma jer je isti reducirao na čulnost, a ljudski ego se usljed nesigurnog znanja zapliče u nerazriješive antinomije ili protivrječnosti, jer kao takav osiromašen posjeduje za i protiv dokaze. Ali, Kant neće zastati samo na ovom, nego osporava istinitost saznanja triju disciplina- teologije, psihologije i kosmologije koje se bave rečenim idejama, jer na osnovu ideja (misli) čovjek nije nimalo bogatiji u saznanju kao i trgovac koji bi prikačio nakoliko nula gotovini u blagajni, zaključuje Kant.

Rumijeva sufijska misao, izvijajući se ponad Kantovog poimanja stvarnosti, rasvjetljava nove dimenzije, kako čovjekovog bića tako i fenomenalnog i noumenalnog svijeta. Rumi to nagoviještava kada određuje općenito tri etape na putu spoznaje.

Prvotno, nedvosmislenim stavom da je „razumijevanje u nerazumijevanju“, Rumi postavlja granicu na naučni način pojmljenom razumu i upućuje na više i složenije čovjekove spoznajne moći. Slijedeća etapa koju Rumi naznačuje jest religijsko saznanje koje traži oslonac u vjerovanju, ali, primjećuje Rumi, i ono je često izvor nagađanja i beskorisnog maštanja, a mi danas takovrsna saznanja prepoznajemo u kantovskim antinomijama uma.

Na koncu, sufijska spoznaja sigurnosti jest spoznaja koja je neposredna i jasnovidna da ne ostavlja nimalo mjesta bilo kakvoj ranijoj interpretaciji. Ondje duša susreće vječnost, odnosno transcendentnost koja dušu prihvaća i prepoznaje kao takvu. Ovu vječnost Rumi definira kao sadašnjost, kao prisutnost srca (kalb) kojem noumenalni svijet ima istu snagu važenja kao i fenomenalni ili vidljivi „onom prosjaku čulnosti“- mašti, koja je samo imitacija razuma. Kantov reducirani ego spoznaje svijet shodno svojim spoznajnim moćima – u subjektivno doživljenim prostorno-vremenskom relacijama, zatim tzv. razumom koji je ovisnik čulnosti i na njegov način pojmljenom ‘umnom’ dimenzijom koja nam ne može priskrbiti sigurna saznanja.

Nažalost, ovakav svjetonazor danas je prepoznatljiv kako u akademski sistematiziranim saznanjima tako i u svakodnevnom mišljenju. S druge strane, učenjaci poput Rumija, istinsko saznanje vezuju za prvobitnu narav duše, jer se ondje ‘hranila’ vječnom riječju Božijom. U ovozemnom životu, svijetu tjelesnog postojanja, ‘slušajući’ i osluhujući riječ (znak) Božiju duša zadobija prvobitnu narav, velovi se uklanjaju i ona prispjeva u Jedinstvo (Tewhid).

Kantovskom slikom spoznajnih sadržaja i spoznaje uopće postajemo „zatočenici svoje požudne naravi, svoje mašte i svoga pomućujućeg uma“. Spoznaj definiciju samog sebe, upozorava nas Rumi, i preporučuje nam da bježimo daleko od onoga koji sebe nije definisao. Drugim riječima, spoznaj pravilno svoje spoznajne sadržaje i njihove spoznajne mogućnosti.

 

mr. Nezir Krčalo