 Hadže Muhammed Behauddin Nakšibend (kuddise sirruhu) (Rođen je u Kasri Arifanu - Buhara, 718. godine, a preselio na Ahiret u istom mjestu 791. godine po Hidžri, 1318-1389.) Bio je visok, bijele puti, lijepog lica i imao je prilično veliku bradu. Tijelo mu je svijetlilo poput nura. Svakoga je podsticao na stabilnost u vjeri (istikamet) i napućivao pravom putu. Eksterijerno (vanjštinom) je bio sa narodom, a enterijerno (nutrinom) sa Uzvišenim Hakkom, ili vanjštinom (zahiren) bio je sa svijetom (halk), a nutrinom (batinen) sa Uzvišenim Hakkom. Puno mu je ime: Šah Muhammed Behauddin Nakšibend od Kasti Arifana, El-Buhari.
Rođen je u Kasri Arifanu, mjestu dalekom od Buhare 5 km. Potiče od čiste loze Ehli Bejta, preko Imami Džafera Sadika, radijallahu anhuma, do hz. Alije i hz. Fatime radijallahu anhuma. Dok je bio još u majčinoj utrobi, osjećao se njegov miris, miris plemenitog prvaka. Na to je ukazao i javno rekao njegov duhovni (ma'nevi) otac, Muhammed Baba Simasi. Njegova veličina se opažala još dok je bio dijete. Što je neuobičajeno za njegov uzrast, imao je izvanrednu moć shvatanja i inteligenciju dok su bili primijetni i njegovo čvrsto slijeđenje sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, svjetlo upute (nuri hidajet) i posjedovanje kerameta. Od samog rođenja, odnosno, od samog djetinstva činio je hizmet bez ikakvih nedostataka. U djetinstvu je to činio Muhammed Baba Simasiju, a kao mladić i u doba zrelosti činio je hizmet Emir Kulalu, kao i cijelom društvu. Preko jednog istinitog sna, uzeo je fejz od Hadže Abdul-Halika Gudžduvanija. Sve što je pripadalo Abdul-Haliku, počev od načina podučavanja (talim) odgajanja (terbije), zatim sve što je vezano za sejri suluk, Šah Nakšibend je sakupio i spojio sa onim s čime je bio podučen od strane Muhammed Baba Simasija i Emira Kulala te uspostavio tarikatske postulate.
U ma'na alemu Abdul-Halik Gudžduvani ga je podučio sljedećem: "Sine Behauddine, od strane Uzvišenog Hakka dat ti je veliki kabilijjet. Potrebno je upaliti fitilj tog velikog kabilijjeta, koji će davati manevijatsko svjetlo svijetu. Ne provodi ni jedan trenutak bez spominjanja Allaha (zikrullah), stvorenjima (mahlukat) služi sa iskrenošću. Na taj način ćeš pronaći put koji vodi Uzvišenom Hakku i stići do Njega. Behauddine, stalno i na svakom mjestu,neka tvoja noga stoji na temeljima uzvišenog šerijata! Budi stabilan u onome što uzvišeni šerijat naređuje (emr), a nepokolebljivo i čvrsto se kloni onoga što je zabranio (nehj)! Slijedi sunnet i koliko je moguće više čini djela po sunnetu! Stalno čini djela (amel) koja su teža i zahtijevaju veću požrtvovanost (azimet), odbaci olakšice (ruhsat) da bi se sačuvao od novotarija (bid'at)! Sine moj, ljudi, životinje i bilje očekuju tvoj hizmet i služenje njima... Preporučujem ti postulate koje sam uzeo od Hidra alejhis-selam, kao i potrebno znanje za početnu fazu sejri suluka, za njegovu središnju i završnu fazu. Prihvati se skrivenog (hafi) zikra. Neka ti Allahov, džellešanuhu, tevfik bude saputnik (neka te učini uspješnim)!...
Od Hadže Mahmuda Indžirija Fagnevija do Hadže Sejjida Emira Kulala, hadžeganijski učitelji su spajali skriveni (hafi) sa glasnim (džehri) zikrom, prema situaciji i okolnostima bi činili ili skriveni ili glasni. Međutim, mnogo više bi činili glasni (džehri) zikr. Sa ovom podukom Behauddina Nakšibenda od strane Abdul-Halika Gudžduvanija, Behauddin odabire i prihvata samo skriveni (hafi) zikr. Na taj način bilo je primijetno veliko okorištenje zikrom (istifade) i postizanje fejzova (istifaza) kako u samoći (halvet) tako i među svijetom (dželvet).
Sejjid Emir Kulal je primjetio taj veliki kabilijjet koji je posjedovao Muhammed Behauddin, kuddise sirruhu, kao i njegovo stanje (hal), jer u nekim stanjima (ahval) Behauddina nije mogao da stigne. Za upotpunjenje tih njegovih duhovnih sposobnosti (istidad), dao mu je dozvolu da nastavi sa sejrom rekavši mu: "Sine Behauddine, ono što je bilo u mojim prsima presadio sam u tvoja prsa. Tvoj istidad je mnogo širi. Idi traži jednu uzvišenu osobu. Neka tvoje služenje (hizmet) i čast (nam) obuhvati i drži cijeli svijet!"
Nakon ove dozvole Muhammed Behauddin dolazi u hizmet šejh Allame Mevlana Arifu, kuddise sirruhu, gdje će ostati 7 godina i prisustvovati njegovim sohbetima. Zatim će nastaviti da služi i prisustvuje sohbetima Hadže Halila Ata'a, kuddise sirruhu, također, jednog od velikana u tom vremenu. U svom periodu Behauddin Nakšibend, kuddise sirruhu, je bio udostojen da mu se predoče mnoge tajne arifa. Bio je jedan od četvorice velikih kutbova. Njih četvorica su: Abdul-Kadir Gejlani, Muhammed Behauddin Nakšibend, Sejjid Ahmed Er-Rifai i Sejjid Ahmed Bedevi, kuddise sirruhum.
Muhammed Behauddin Nakšibend pripadao je hanefijskom mezhebu. Dva puta je išao u Hidžaz (Mekku i Medinu). Na drugom putovanju u Hidžaz sa sobom je poveo i svog učenika Muhammeda Parsu, kuddise sirruhu. Na putu su svratili kod Mevlana Zejnuddina, kuddise sirruhu, u Heratu, gdje su ostali 3 dana i prisustvovali njegovim sohbetima.
Muhammed Nakšibend nam priča: "U mladosti bilo nas je trojica prijatelja. Odlučili smo da činimo suluk tarikom Uzvišenog Hakka što smo i uradili. Moj nijjet je bio proći od svega onog što nije On Uzvišeni (ma sivahu) i stići do Hakka i hakikata. Ovaj moj nijjet je trebao da bude iskren. Hvala Allahu, On mi je darovao mnoge kako manevijatske (duhovne) tako i maddijetske (materijalne) mogućnosti i doveo me do mog željenog cilja (maksud).
Neko je upitao Šahi Nakšibenda: „Ja ne vidim u vašem tarikatu nikakvo javno obavljanje zikra, ibadeta niti ikakvo ispoljavanje tarikatskih pravila i adaba? Šta činite?“ Odgovorio je: „Naša spoljašnjost (zahir) je sa svijetom (halk), a naša nutrina (batin) je sa Hakkom.“
Stih: U dubinama svog srca, pravi prijatelj budi; spoljašnjost svoju kao stranac prikaži, na cijelom svijetu,od ovoga zar ima ljepšeg puta?!
Muhammed Behauddin Nakšibend, kuddise sirruhu, pridavao je veliku važnost sohbetu. Bez prestanka je razmišljao samo o dobru (hajr), na svakom koraku činio je hizmet, uspostavljao mir i napućivao na istinu. Godinama je radio na održavanju i čišćenju ulica, također, godinama je hranio stoku, brinuo se o njoj i liječio je. Jednostavno, on je sebe „uvakufio“ i žrtvovao u ovim poslovima. Svakom prilikom bi potencirao na sohbet, na kome se sticalo obligatno znanje (ilmi farz) i usvajao lijep ahlak. Jer zaista je put našeg Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba, radijallahu anhum, bio put sohbeta. Šah Nakšibend bi govorio: "Naš tarikat je sa sohbetom". Zato, ko napusti sohbet, napustio je i tarikat.
Muhammed Behauddin je bio neumoran, vird i spominjanje Hakka na njegovom jeziku se nisu smanjivali. S vremena na vrijeme, obraćajući se Uzvišenom Hakku izgovarao bi sljedeći stih:
" Srcem i dušom, ja nosim Tvoj tovar,
a zašto da ne nosim, kad moje postojanje je s Tobom,
a samo Ti Sam Sobom opstojiš.“
Ovim stihom bi izražavao svoju pokornost (teslimijet).
Uvijek je bio spreman na razgovor, tražio bi da vidi braću (ihvan) i da razgovara s njima. Međutim, ukoliko bi bio zauzet govorio bi im: „Ako ti je cilj da se ne rastaneš sa mnom, smatraj i znaj da sam s tobom svaki čas, ja od tebe nisam odvojen; zato ovu našu razdvojenost ne smatraj razdvojenošću.“
Bio je zadivljen muridima koji su posjedovali kabilijjet i želju za Hakkom. Mnogo vremena bi provodio s njima, zapostavljajući svoje poslove, poklanjajući im svoju snagu. Kada je mladi i vrlo kabilijjetli Muhammed Parsa, kuddise sirruhu, dao bej'at Šah Nakšibendu, obojica su se mnogo obradovali. Šah Nakšibend je tom prilikom rekao: „Neka je hvala Allahu, danas je u naš kafez upao jedan soko.“ I zaista, Muhammed Parsa je prednjačio ispred svih u svojoj pokornosti i služenju Muhammedu Nakšibendu. Što bi mu on rekao, prihvatio bi i činio u toj mjeri, da su njegova duhovna stanja (ahval), njegov govor (kal) i sva njegova djelovanja i poslovi, posebno činili radosnim Muhammeda Nakšibenda. On bi zbog svega toga govorio: „Sine Muhammede Parsa, ja sam zbog tebe stvoren. Cilj mog postojanja jeste da se pojavi (zuhur) Muhammed Parsa.“ Ova njegova blagonaklonost prema Muhammedu Parsi se ogleda i u tome što je jednog toplog ljetnog dana, kada je Muhammed Parsa, nakon što je stavio svoje noge u vodu jednog bazena, i zaronio u murakabu, zaronio u vodu i stavio svoje lice ispod Parsinih nogu govoreći: „Ja Rabbi, tako ti hurmeta ovih nogu ne prži moje lice!“
Pored Muhammeda Parse, jedan od onih koji se nisu odvajali od Šahi Nakšibenda, bio je Alauddin Attar. Stalno mu je činio hizmet i prisustvovao njegovim sohbetima. On je preuzeo u svoja prsa sve odlike puta Šah Nakšibenda, upravljao je svim poslovima džemata, a u isto vrijeme bio je i zet Šah Nakšibenda. On nam priča sljedeće: „Pred preseljenje Šah Nakšibenda, kuddise sirruhu, na Ahiret, u Kasri Arifanu, pored njega smo učili surei-jasin. Kad smo došli do njegove polovice, počeo je da se javlja nur na njegovom licu. I nakon što je počeo da ponavlja kelimei šehadet, pustio je svoju plemenitu dušu. Neka je Allahov rahmet s njim.“
Oporučio je da se ispred njegove dženaze uči lijepim glasom ova rubaija:
„Na svim horizontima ima li nešto ljepše,
od sastanka prijatelja s Prijateljem?
Došli smo u Tvoj zavičaj kao ašici,
da vidimo Tvoju Ljepotu (Džemal).“
U silsili, emanet je zahiren preuzeo od Sejjida Emira Kulala, batinen od Hadžei Abdul- Halika Gudžduvanija.
Rahmetullahi alejhi
Elmuhtadžu ila rahmetillah
Prof. Džemal ef. Salkić
U tesavvufu alemi ma'na znači svijet snova (alemi ru'ja) nekad označava svijet nevidljivog (alemi gajb) ili svijet primjera (alemi misal). (Vidi: Tesavvuf Terimleri str. 347)
U tesavvufu označava osobu koja je ruh (duh) cijelog svijeta (alem), a alem (svijet) je poput njegovog bića. On je stožer oko koga (kojeg) se kreće svaka stvar i zbog njega je svako djelovanje i kretanje. Znači, on svakom stvari upravlja." (Tahanevi, II, 1268. Ibni Arebi, Fusus, 39,73)
 |
